Frederic Vincent, glasnogovornik Europske komisije, najavio je prošli
četvrtak konačni završetak znanstvene i političke trakavice oko
kontroverzne kemikalije bisfenol A. John Dalli, povjerenik Komisije za
područje zdravlja i zaštite potrošača, zaključio je, nakon nedavnih
pregovora s ekspertima nacionalnih vlada, da je potrebno zabraniti
prodaju i uporabu dječjih bočica od polikarbonatne plastike. Takav
polimemi materijal ispušta bisfenol A u piće, što ugrožava zdravlje
ljudi, a posebno djece koja redovito koriste takve bočice. Stoga je
odlučeno da se proizvodnja bočica od polikarbonatne plastike zabrani s
početkom ožujka sljedeće godine, a uvoz i prodaja s početkom lipnja
2011. Zadovoljan dogovorom Dalli poručuje: »To je dobra vijest za
roditelje i potrošače.«
Rat znanosti
Mnogim znanstvenicima je poznato da bisfenol A u ljudskom organizmu, čak
i pri vrlo niskim koncentracijama, može izazvati hormonski kaos,
neurološke smetnje (hiperaktivnost kod djece), spolne i kardiovaskularne
poremećaje, dijabetes... Već desetak godina traje znanstveni sukob oko
štetnosti te kemikalije; dok jedni pokazuju porazne rezultate za
sigurnost bisfenola A tražeći hitan moratorij na njegovu u potrebu,
drugi znanstvenici odmahuju glavom i ismijavaju upozorenja. U okviru ove
rubrike nekoliko je puta prikazana asimetrija toga znanstvenog sukoba: s
jedne su strane istraživači s razvijenijim osjećajem za odgovornost i
bez posebnih simpatija za industrijske patente, dok su s druge strane
istraživači koji konzumiraju plodove »divljeg braka« s industrijom. Ti
drugi u svojim eksperimentima obično »ne vide« ono što izmjere i otkriju
oni prvi. Tako su i tekstovi o bisfenolu A napisani u ovoj rubrici
postali meta prigovora predstavnika industrije, ali i toksikologa koji
su branili vrijednost bisfenola A, ali samo svojim autoritetom. Nakon
sedam godina od prvog teksta (vidi tekst »Otrov iz tvrde prozirne
plastike«, GK22/2003) najnovija odluka Europske komisije o zabrani
bisfenola A opravdala je tadašnje zahtjeve da se nepotrebna i štetna
kemikalija ukloni s tržišta.
Kompromis s industrijom
Ipak, ta je zakonska presuda svojevrsni ustupak industriji. Zabrana
dječjih bočica od polikarbonatne plastike efektna je medijska predstava
institucionalne brige oko zdravlja potrošača, i to oko onih
najugroženijih djece. No, istodobno to je kompromis s industrijom
polikarbonatne plastike. Ta se zabrana neće odnositi na druge proizvode
koji također sadrže bisfenol A i koji dolaze u kontak s hranom ili
pićem: aluminijske konzerve ili limenke (obložene su polikarbonatnom
plastikom s unutarnje strane), posude za pripremu hrane, za mikrovalne
pećnice, za filtriranje vode... Iako ista »toksikologija« i isti rizik
vrijedi za takve proizvode, neće biti zabranjeni na policama europskih
trgovina. Potrošači će eventualno hiti prisiljeni sami provesti bojkot
takvih proizvoda. Stoga je transparentna i pravodobna informacija uvijek
dobrodošla: svi proizvodi od polikarbonatne plastike ispuštaju bisfenol
A u prehrambeni sadržaj, a konzumacija takve kontaminirane hrane ili
pića predstavlja nepotreban zdravstveni rizik.
Hrvatska odlagalište za bisfenol A?
Bisfenol A je posebno štetna kemikalija za Hrvatsku jer osim
zdravstvenog rizika i posljedica, koje su jednake u svakoj zemlji,
izravno šteti našem gospodarstvu. To je »roba iz šlepera« Čiji je uvoz u
interesu jedino uvoznog lobija. Proizvodi s polikarbonatnom plastikom
predstavljat će uskoro poseban izazov za hrvatsko tržište.
»Tradicionalna« sklonost naših tvrtka prema uvoznoj robi postat će pravi
mamac za europske, ali i svjetske proizvođače i prodavače
polikarbonatne plastike. Siva zona hrvatskog zakonodavstva i tržišta
prikladan je prostor za odlaganje tržišnih viškova, posebno one robe
kojoj je najavljenom zabranom ograničen »rok trajanja«. Postoji sasvim
izgledna opasnost da strani trgovački lanci, locirani u našim
predgrađima, posluže kao uvozni vektor kako bi se hrvatskim potrošačima
podvalile neželjene polikarbonatne posude i bočice. Ta je roba s greškom
na europskom tržištu već obilježena kao nepoželjna, a najavljenom
zabranom postat će uskoro i ilegalna. Stoga ne bi trebali uvoziti i
kupovati ono što su Europljani proglasili civilizacijski neprihvatljivim
rizikom.
Glas Koncila, broj 49, 05.12.2010.
petak, 21. rujna 2012.
Mamografija pod upitnikom
Radna skupina za prevenciju (USPSTF), ovlaštena od američkog
Ministarstva zdravlja, nedavno je promijenila službena stajališta i
preporuke o mamografiji. Najnovije kliničke smjernice objavljene su na
web-stranicama ministarstva i u poznatom medicinskom časopisu »Anali
interne medicine« (Ann. Intern. Med. 2009, 151, 716). Ženama u dobi od
40 do 49 godina radna skupina preporučuje da odustanu ili prestanu s
pregledima dojkâ mamografijom, a za žene u postmenopauzi dovoljan je
samo jedan pregled u dvije godine. Ženama s više od 74 godine također
nije potrebna mamografija. Tek za rijetku populaciju žena, koje su
genetski sklone razvoju raka dojke, preporuka jednogodišnje kontrole
(mamografijom ili samopregledom) ostaje nepromijenjena.
Znanstveno »ne« mamografiji
Te su preporuke u potpunoj suprotnosti s dosadašnjim službenim medicinskim stajalištem koje je mamografiju smatralo izbornom i ključnom tehnikom prevencije u borbi protiv raka dojke. Radna je skupina (USPSTF) ugledno medicinsko stručno društvo sastavljeno od vrhunskih nezavisnih stručnjaka, a njezina se stajališta smatraju relevantnima i obvezujućim za promjenu službene medicinske politike. Stoga se očekuje da redovita mamografska snimanja žena, mobilni mamografi i javni pozivi na »skrining« više neće biti »popularne« metode za rano otkrivanje raka dojke.
Nove preporuke temelje se na znanstvenim studijama i podacima koji se već godinama gomilaju i pokazuju neučinkovitost mamografije u prevenciji raka dojke. Osim što ne pridonosi smanjenju smrtnosti od te bolesti, mamografija predstavlja povećani rizik za razvoj raka dojke (!) i kardiovaskularnih bolesti (vidi npr. Lancet 2001, 358, 1340).
Mamografija je rendgensko snimanje dojke, pri čemu se koriste visokoenergetske x-zrake (u dozama i do tisuću puta većim od onih koja se koriste pri snimanju pluća!) koje mogu inducirati razvoj raka dojke ili komplikacije u srčanožilnom sustavu žena. Konačno, upitna je i točnost mamografskih nalaza. Poznato je da takva snimanja često rezultiraju lažno negativnim ili lažno pozitivnim rezultatima. U prvom slučaju, zbog objektivnih eksperimentalnih poteškoća, mamografija nije dovoljno dobra metoda da otkrije svako žarište tumora. U slučaju lažno pozitivnih mamograma žene su podvrgnute nepotrebnom stresu uzrokovanom krivom informacijom o nepostojećoj bolesti, dodatnom snimanju, biopsiji, kemoterapiji, pa čak i mastektomiji.
Deja vu - sukob interesa
Svi ti prigovori potvrda su ranijih znanstvenih upozorenja da je mamografska metoda prevencije raka dojke skupa, agresivna i neučinkovita tehnika snimanja (vidi tekst »Mamografija - opasnost za zdravlje«, GK 5/2003). Robert Aronowitz, profesor medicine na Sveučilištu u Pennsylvaniji, podsjeća i ponavlja: »Da biste spriječili jedan jedini smrtni slučaj zbog raka dojke, potrebno je gotovo dvije tisuće žena podvrgnuti redovitim snimanjima, i to kroz deset godina. U tom vremenskom razdoblju mamografski pregledi rezultirat će s više od tisuću lažno pozitivnih nalaza i uzrokovat će niz naknadnih nepotrebnih terapijskih postupaka.«
No, s druge strane tih prigovora nalaze se razvikane institucije, poput Američkog društva za rak (ACS) i Nacionalnog instituta za rak (NCI), koje već godinama zastupaju mamografiju kao optimalnu metodu za prevenciju raka dojke. Te su institucije (samoproglašene) perjanice u američkoj borbi protiv raka i na tome temelje svoj ugled i financijski uspjeh. Njihovi se predstavnici protive takvim radikalnim promjenama službenog stajališta prema mamografiji. Vrlo je vjerojatno da će u suradnji s industrijom mamografije (kompanije koje proizvode skupe mamografe poput Siemensa ili General Electrica) pružiti »uspješan« otpor novim zahtjevima medicinske struke. Stoga će konačno stajalište biti kompromisno rješenje - negdje između zdravog razuma i sukoba interesa.
Mamografijom protiv estetike
Osim što je kontroverzna pa osobnu odluku svake žene o pristanku na »skrining« čini nesigurnom, mamografija predstavlja »dijagnostičko nasilje« (I. Illich) koje svakodnevni život pretvara u patološku potragu za bolešću. U sjeni mamografije život postaje derivat rizika, opterećen suvišnom brigom i strahom, lišen ljepote i radosti.
Nakon ovoga novog negativnog stajališta medicinske struke moguće je očekivati masovni egzodus žena iz odjela za mamografske preglede. Slično se dogodilo i s nadomjesnom hormonskom terapijom koju je medicinski establišment godinama nudio ženama kao panaceju za sve tegobe menopauze. Nakon novih uvida i znanstvenih prigovora milijuni su žena odbili konzumirati hormonske pilule (vidi tekst »Prekinite hormonsku terapiju!«, GK 7/2009). Stoga je važno da i žene u Hrvatskoj imaju informaciju o najnovijim stručnim stajalištima koja potvrđuju višegodišnje znanstvene sumnje u vrijednost i sigurnost mamografije. S pravom na takvu informaciju, lakše će donijeti slobodnu odluku u svoju korist.
Glas Koncila, broj 50 (1851), 13.12.2009.
Znanstveno »ne« mamografiji
Te su preporuke u potpunoj suprotnosti s dosadašnjim službenim medicinskim stajalištem koje je mamografiju smatralo izbornom i ključnom tehnikom prevencije u borbi protiv raka dojke. Radna je skupina (USPSTF) ugledno medicinsko stručno društvo sastavljeno od vrhunskih nezavisnih stručnjaka, a njezina se stajališta smatraju relevantnima i obvezujućim za promjenu službene medicinske politike. Stoga se očekuje da redovita mamografska snimanja žena, mobilni mamografi i javni pozivi na »skrining« više neće biti »popularne« metode za rano otkrivanje raka dojke.
Nove preporuke temelje se na znanstvenim studijama i podacima koji se već godinama gomilaju i pokazuju neučinkovitost mamografije u prevenciji raka dojke. Osim što ne pridonosi smanjenju smrtnosti od te bolesti, mamografija predstavlja povećani rizik za razvoj raka dojke (!) i kardiovaskularnih bolesti (vidi npr. Lancet 2001, 358, 1340).
Mamografija je rendgensko snimanje dojke, pri čemu se koriste visokoenergetske x-zrake (u dozama i do tisuću puta većim od onih koja se koriste pri snimanju pluća!) koje mogu inducirati razvoj raka dojke ili komplikacije u srčanožilnom sustavu žena. Konačno, upitna je i točnost mamografskih nalaza. Poznato je da takva snimanja često rezultiraju lažno negativnim ili lažno pozitivnim rezultatima. U prvom slučaju, zbog objektivnih eksperimentalnih poteškoća, mamografija nije dovoljno dobra metoda da otkrije svako žarište tumora. U slučaju lažno pozitivnih mamograma žene su podvrgnute nepotrebnom stresu uzrokovanom krivom informacijom o nepostojećoj bolesti, dodatnom snimanju, biopsiji, kemoterapiji, pa čak i mastektomiji.
Deja vu - sukob interesa
Svi ti prigovori potvrda su ranijih znanstvenih upozorenja da je mamografska metoda prevencije raka dojke skupa, agresivna i neučinkovita tehnika snimanja (vidi tekst »Mamografija - opasnost za zdravlje«, GK 5/2003). Robert Aronowitz, profesor medicine na Sveučilištu u Pennsylvaniji, podsjeća i ponavlja: »Da biste spriječili jedan jedini smrtni slučaj zbog raka dojke, potrebno je gotovo dvije tisuće žena podvrgnuti redovitim snimanjima, i to kroz deset godina. U tom vremenskom razdoblju mamografski pregledi rezultirat će s više od tisuću lažno pozitivnih nalaza i uzrokovat će niz naknadnih nepotrebnih terapijskih postupaka.«
No, s druge strane tih prigovora nalaze se razvikane institucije, poput Američkog društva za rak (ACS) i Nacionalnog instituta za rak (NCI), koje već godinama zastupaju mamografiju kao optimalnu metodu za prevenciju raka dojke. Te su institucije (samoproglašene) perjanice u američkoj borbi protiv raka i na tome temelje svoj ugled i financijski uspjeh. Njihovi se predstavnici protive takvim radikalnim promjenama službenog stajališta prema mamografiji. Vrlo je vjerojatno da će u suradnji s industrijom mamografije (kompanije koje proizvode skupe mamografe poput Siemensa ili General Electrica) pružiti »uspješan« otpor novim zahtjevima medicinske struke. Stoga će konačno stajalište biti kompromisno rješenje - negdje između zdravog razuma i sukoba interesa.
Mamografijom protiv estetike
Osim što je kontroverzna pa osobnu odluku svake žene o pristanku na »skrining« čini nesigurnom, mamografija predstavlja »dijagnostičko nasilje« (I. Illich) koje svakodnevni život pretvara u patološku potragu za bolešću. U sjeni mamografije život postaje derivat rizika, opterećen suvišnom brigom i strahom, lišen ljepote i radosti.
Nakon ovoga novog negativnog stajališta medicinske struke moguće je očekivati masovni egzodus žena iz odjela za mamografske preglede. Slično se dogodilo i s nadomjesnom hormonskom terapijom koju je medicinski establišment godinama nudio ženama kao panaceju za sve tegobe menopauze. Nakon novih uvida i znanstvenih prigovora milijuni su žena odbili konzumirati hormonske pilule (vidi tekst »Prekinite hormonsku terapiju!«, GK 7/2009). Stoga je važno da i žene u Hrvatskoj imaju informaciju o najnovijim stručnim stajalištima koja potvrđuju višegodišnje znanstvene sumnje u vrijednost i sigurnost mamografije. S pravom na takvu informaciju, lakše će donijeti slobodnu odluku u svoju korist.
Glas Koncila, broj 50 (1851), 13.12.2009.
Industrija odustaje od bisfenola A
Kršćanska inicijativa »Pro scientia«
Bisfenol A je kemikalija koja služi za proizvodnju polikarbonatne plastike. To je tvrda prozirna plastika (PC) od koje su, uz ostalo, napravljeni proizvodi koji se koriste za konzumaciju hrane ili pića: bočice za djecu, boce za vodu, posude za mikrovalne pećnice, limenke i konzerve (unutrašnja plastična stijenka!), posude za filtraciju vode... Bisfenol A se počeo masovno proizvoditi prije više od 50 godina i ubrzo je postao »zlatna koka« kemijske industrije. Iako vrlo jeftin (oko 2 dolara po kilogramu), vrijednost prometa tom kemikalijom na svjetskom tržištu danas iznosi više od 5 milijarda dolara.
Status »non grata«
No, s početkom ovog stoljeća bisfenol A dobiva »status« kontroverzne kemikalije. Znanstvenici su dokazali da bisfenol A migrira iz polikarbonatne plastike, zagađuje prehrambeni sadržaj i ugrožava zdravlje ljudi. Bisfenol A je obilježen kao »zloglasni« endokrini disruptor koji narušava temeljne mehanizme hormonskih ravnoteža kod čovjeka. Stoga izaziva širok spektar zdravstvenih poremećaja - reproduktivnih, neuroloških, kardiovaskularnih, imunoloških, rak, šećernu bolest... Prema štetnim učincima bisfenola A posebno su osjetljiva ona djeca i dojenčad koja koriste polikarbonatne bočice, zbog čega se svakodnevno izlažu malim količinama tog otrova.
Industrijski »grijeh«
Pozivajući se na najnovija otkrića o toksičnosti bisfenola A znanstvenici su zahtijevali od američke Agencije za hranu i lijekove (FDA) i Europske agencije za sigurnost hrane (EFSA) da razmotre zabranu bisfenola A i polikarbonatne plastike. Međutim, predstavnici tih mjerodavnih institucija nisu uvažili upozorenja znanstvenika, već su svojim službenim stajalištima zaštitili interese industrije. Uslijedio je višegodišnji sustavni pritisak zabrinutih znanstvenika, građanskih inicijativa i medija (u okviru ove rubrike objavljeno je niz priloga o sukobu znanosti, industrije i politike oko toksičnosti bisfenola A; vidi: GK 22/2003, GK 22/2005, GK 14/2007, GK 2/2008, GK 39/2008). God. 2006. u Kaliforniji nije uspio prvi pokušaj sudske zabrane uporabe bisfenola A za proizvodnju dječjih bočica. No, krajem 2008. godine Kanada postaje prva zemlja u kojoj se zabranjuju dječji proizvodi od polikarbonatne plastike. Ove godine uvedene su slične zabrane u saveznoj državi New York, a zabrane bisfenola A razmatraju se i u saveznim državama Washington, Minnesota i Connecticut. Veliki trgovački lanci, npr. Wal-Mart i Toys R Us, povukli su sve artikle od polikarbonatne plastike sa svojih polica, a početkom ovog mjeseca šest velikih kompanija (Playtex, Gerber, Evenflo, Avent, Dr. Brown i Disney) službeno su najavile da odustaju od proizvodnje polikarbonatnih posuda za piće i jelo. Konačno, i dio kemijske industrije, prepoznavši »znakove i domino-efekte«, prestaje s proizvodnjom bisfenola A za potrebe prehrambene industrije. Pozivajući se na opreznost (!), kemijska kompanija Sunoco prekida prodaju bisfenola A namijenjenog proizvodnji polikarbonatnih posuda. Slične se reakcije zdravog razuma očekuju i od preostale tri kemijske kompanije koje vladaju svjetskom proizvodnjom bisfenola A: Dow Chemical, Bayer i Hexion.
Slom polikarbonatnoga carstva
Vijesti o slomu polikarbonatnog carstva završile su u svim američkim medijima, uključujući i relevantne tiskovine, poput Washington Posta i New York Timesa. S druge strane, europsko tržište ne slijedi američki i kanadski otpor prema nepotrebnim i štetnim polikarbonatnim posudama. To je u skladu s inercijom europske krovne institucije EFSA-e koja, čekajući »konačnu znanstvenu istinu« o štetnosti bisfenola A, proizvodi zakonski vakuum, ali i nepovjerenje javnosti u »službenu« zaštitu zdravlja ljudi. Stoga je odgovornost medija da isprave neodgovornost mjerodavnih institucija i da upozore javnost da su bisfenol A i polikarbonatna plastika - promašeni projekt. Posebno valja upozoriti roditelje male djece da ne kupuju i da ne koriste bilo kakvu ambalažu od polikarbonatne plastike, jer je taj materijal »zagađen« vrlo toksičnim bisfenolom A. U okviru ove rubrike to se upozorenje ponavlja već šesti puta!
Opcije znanosti
Pojava bisfenola A na tržištu (i u prehrambenoj piramidi čovjeka) posljedica je znanstvenih istraživanja u području kemije polimera i organometalne katalize. Znanost u suradnji s industrijom nafte ponudila je javnosti novi materijal - polikarbonatnu plastiku. Drugi su, pak, znanstvenici otkrili i upozorili javnost na štetnost te plastike. I jedni i drugi znanstvenici odradili su svoj posao; prvi su svojim otkrićima omogućili industriji polimera milijunske zarade prodajom bisfenola A i polikarbonatne plastike, a drugi su svojim toksikološkim istraživanjima zaustavili promet tim toksičnim materijalima. Ovaj prividan sukob znanosti zapravo govori o različitim opcijama znanosti. Iste znanstvene metode, isti laboratorijski arsenal, iste projekte i istraživače moguće je upotrijebiti za potrebe industrije ili za potrebe javnosti. Izbor je »smjesa« znanstvenog ukusa i odgovornosti. U slučaju bisfenola A »znanstvenici javnosti« odabrali su bolju stranu: dokazali su da je istraživanje »znanstvenika industrije« bio - prljav posao.
Glas Koncila, broj 12 (1813), 22.3.2009.
Bisfenol A je kemikalija koja služi za proizvodnju polikarbonatne plastike. To je tvrda prozirna plastika (PC) od koje su, uz ostalo, napravljeni proizvodi koji se koriste za konzumaciju hrane ili pića: bočice za djecu, boce za vodu, posude za mikrovalne pećnice, limenke i konzerve (unutrašnja plastična stijenka!), posude za filtraciju vode... Bisfenol A se počeo masovno proizvoditi prije više od 50 godina i ubrzo je postao »zlatna koka« kemijske industrije. Iako vrlo jeftin (oko 2 dolara po kilogramu), vrijednost prometa tom kemikalijom na svjetskom tržištu danas iznosi više od 5 milijarda dolara.
Status »non grata«
No, s početkom ovog stoljeća bisfenol A dobiva »status« kontroverzne kemikalije. Znanstvenici su dokazali da bisfenol A migrira iz polikarbonatne plastike, zagađuje prehrambeni sadržaj i ugrožava zdravlje ljudi. Bisfenol A je obilježen kao »zloglasni« endokrini disruptor koji narušava temeljne mehanizme hormonskih ravnoteža kod čovjeka. Stoga izaziva širok spektar zdravstvenih poremećaja - reproduktivnih, neuroloških, kardiovaskularnih, imunoloških, rak, šećernu bolest... Prema štetnim učincima bisfenola A posebno su osjetljiva ona djeca i dojenčad koja koriste polikarbonatne bočice, zbog čega se svakodnevno izlažu malim količinama tog otrova.
Industrijski »grijeh«
Pozivajući se na najnovija otkrića o toksičnosti bisfenola A znanstvenici su zahtijevali od američke Agencije za hranu i lijekove (FDA) i Europske agencije za sigurnost hrane (EFSA) da razmotre zabranu bisfenola A i polikarbonatne plastike. Međutim, predstavnici tih mjerodavnih institucija nisu uvažili upozorenja znanstvenika, već su svojim službenim stajalištima zaštitili interese industrije. Uslijedio je višegodišnji sustavni pritisak zabrinutih znanstvenika, građanskih inicijativa i medija (u okviru ove rubrike objavljeno je niz priloga o sukobu znanosti, industrije i politike oko toksičnosti bisfenola A; vidi: GK 22/2003, GK 22/2005, GK 14/2007, GK 2/2008, GK 39/2008). God. 2006. u Kaliforniji nije uspio prvi pokušaj sudske zabrane uporabe bisfenola A za proizvodnju dječjih bočica. No, krajem 2008. godine Kanada postaje prva zemlja u kojoj se zabranjuju dječji proizvodi od polikarbonatne plastike. Ove godine uvedene su slične zabrane u saveznoj državi New York, a zabrane bisfenola A razmatraju se i u saveznim državama Washington, Minnesota i Connecticut. Veliki trgovački lanci, npr. Wal-Mart i Toys R Us, povukli su sve artikle od polikarbonatne plastike sa svojih polica, a početkom ovog mjeseca šest velikih kompanija (Playtex, Gerber, Evenflo, Avent, Dr. Brown i Disney) službeno su najavile da odustaju od proizvodnje polikarbonatnih posuda za piće i jelo. Konačno, i dio kemijske industrije, prepoznavši »znakove i domino-efekte«, prestaje s proizvodnjom bisfenola A za potrebe prehrambene industrije. Pozivajući se na opreznost (!), kemijska kompanija Sunoco prekida prodaju bisfenola A namijenjenog proizvodnji polikarbonatnih posuda. Slične se reakcije zdravog razuma očekuju i od preostale tri kemijske kompanije koje vladaju svjetskom proizvodnjom bisfenola A: Dow Chemical, Bayer i Hexion.
Slom polikarbonatnoga carstva
Vijesti o slomu polikarbonatnog carstva završile su u svim američkim medijima, uključujući i relevantne tiskovine, poput Washington Posta i New York Timesa. S druge strane, europsko tržište ne slijedi američki i kanadski otpor prema nepotrebnim i štetnim polikarbonatnim posudama. To je u skladu s inercijom europske krovne institucije EFSA-e koja, čekajući »konačnu znanstvenu istinu« o štetnosti bisfenola A, proizvodi zakonski vakuum, ali i nepovjerenje javnosti u »službenu« zaštitu zdravlja ljudi. Stoga je odgovornost medija da isprave neodgovornost mjerodavnih institucija i da upozore javnost da su bisfenol A i polikarbonatna plastika - promašeni projekt. Posebno valja upozoriti roditelje male djece da ne kupuju i da ne koriste bilo kakvu ambalažu od polikarbonatne plastike, jer je taj materijal »zagađen« vrlo toksičnim bisfenolom A. U okviru ove rubrike to se upozorenje ponavlja već šesti puta!
Opcije znanosti
Pojava bisfenola A na tržištu (i u prehrambenoj piramidi čovjeka) posljedica je znanstvenih istraživanja u području kemije polimera i organometalne katalize. Znanost u suradnji s industrijom nafte ponudila je javnosti novi materijal - polikarbonatnu plastiku. Drugi su, pak, znanstvenici otkrili i upozorili javnost na štetnost te plastike. I jedni i drugi znanstvenici odradili su svoj posao; prvi su svojim otkrićima omogućili industriji polimera milijunske zarade prodajom bisfenola A i polikarbonatne plastike, a drugi su svojim toksikološkim istraživanjima zaustavili promet tim toksičnim materijalima. Ovaj prividan sukob znanosti zapravo govori o različitim opcijama znanosti. Iste znanstvene metode, isti laboratorijski arsenal, iste projekte i istraživače moguće je upotrijebiti za potrebe industrije ili za potrebe javnosti. Izbor je »smjesa« znanstvenog ukusa i odgovornosti. U slučaju bisfenola A »znanstvenici javnosti« odabrali su bolju stranu: dokazali su da je istraživanje »znanstvenika industrije« bio - prljav posao.
Glas Koncila, broj 12 (1813), 22.3.2009.
Hormonima protiv žena
Kršćanska inicijativa »Pro scientia«
Hormonima protiv žena
Nedavno je u organizaciji Hrvatskoga društva za ginekološku endokrinologiju, Zbora novinara koji prate zdravstvo i farmaceutske kompanije »Bayer Schering Pharma« održan okrugli stol o stanju hormonske oralne kontracepcije u Hrvatskoj. Taj skup zajednička je reakcija struke i industrije na prošlogodišnju »paniku« koju su izazvali mediji povezujući smrt dviju djevojaka s kontracepcijskom pilulom »Yasmin«. Zbog »pretjerane« zabrinutosti za vlastito zdravlje i zbog sumnje u sigurnost kontracepcijskih pilula, gotovo 30 tisuća žena u Hrvatskoj prestalo je uzimati taj hormonski kontraceptiv. Za kompaniju »Bayer«, vlasnicu patenta pod nazivom »Yasmin« (u prijevodu »Božji dar«), taj »egzodus hrvatskih žena« s kontracepcijskog tržišta predstavlja gubitak od 30-ak milijuna kuna godišnje.
Hormonski skandali
Iako taj iznos nije presudan za stabilnost »Bayera2 (ukupno oko devet milijuna žena koristi pilulu »Yasmin«), predstavnici te multinacionalne kompanije »pušu na hladno«. Naime, slična je »tržišna sudbina« zadesila veliku farmaceutsku kompaniju »Wyeth« kojoj je preko noći znatno snižena vrijednost dionica nakon medijskih tekstova o »propalom mitu« hormonske nadomjesne terapije za žene u menopauzi. Nakon znanstvenih dokaza i medijskih objava da hormonske pilule izazivaju više štete nego koristi, milijuni žena širom svijeta prestali su uzimati sintetske estrogene. Danas, pet godina kasnije, kompanija »Wyeth« više ne postoji! Kupljena je od strane jače kompanije »Pfizer«, zatvoreni su mnogi pogoni, tisuće ljudi ostalo je bez posla.
Hormoni (ni)su bomboni
Koristeći medijske i stručne »satelite«, farmaceutske su kompanije uspjele uvjeriti mnoge žene da je redovita upotreba kontracepcijskih hormona najbolji način zaštite od neželjene trudnoće. Usprkos brojnim rizicima i nuspojavama koje uzrokuje svakodnevno predoziranje hormonima (u slučaju »Yasmina« radi se o sintetskom drospirenonu), neupućene žene prihvaćaju eksperiment i ulogu »zamorca«. Lista pritužaba žena koje gutaju hormonske pilule prilično je izdužena: ubrzani rad srca, neredoviti ciklusi, problemi s tenom (akne, prištići, dlakavost), bolovi u grudima, depresija, utrnulo lice, povraćanje, debljanje, glavobolje, povišene jetrene probe, smanjeni libido, produžena menstrualna krvarenja... Sve te osobne prigovore žena kompanija »Bayer« naziva mitovima (vidi: www.yasmin.com.hr) i predrasudama (uključujući slučajeve venske i arterijske tromboze te smrtne slučajeve) koje treba, u suradnji sa stručnjacima, razbiti.
No službena lista »pacijentica« koje ne bi smjele uzimati oralne kontracepcijske hormone također je poduža: pretile žene, žene koje imaju neku traumu, žene koje često idu na duža putovanja ili koje duže vrijeme sjede, pušačice, žene koje konzumiraju drogu, lijekove (npr. antibiotike), žene koje su sklone zgrušavanju krvi ili drugim kardiovaskularnim poremećajima, žene starije od 35 godina... Preostaje, dakle, paradoksalna skupina žena u reproduktivnoj dobi koju »treba« medikalizirati hormonima. Ta je skupina - najzdravija populacija žena od 18 do 35 godina!
Glas Koncila, broj 10 (1811), 8.3.2009.
Hormonima protiv žena
Nedavno je u organizaciji Hrvatskoga društva za ginekološku endokrinologiju, Zbora novinara koji prate zdravstvo i farmaceutske kompanije »Bayer Schering Pharma« održan okrugli stol o stanju hormonske oralne kontracepcije u Hrvatskoj. Taj skup zajednička je reakcija struke i industrije na prošlogodišnju »paniku« koju su izazvali mediji povezujući smrt dviju djevojaka s kontracepcijskom pilulom »Yasmin«. Zbog »pretjerane« zabrinutosti za vlastito zdravlje i zbog sumnje u sigurnost kontracepcijskih pilula, gotovo 30 tisuća žena u Hrvatskoj prestalo je uzimati taj hormonski kontraceptiv. Za kompaniju »Bayer«, vlasnicu patenta pod nazivom »Yasmin« (u prijevodu »Božji dar«), taj »egzodus hrvatskih žena« s kontracepcijskog tržišta predstavlja gubitak od 30-ak milijuna kuna godišnje.
Hormonski skandali
Iako taj iznos nije presudan za stabilnost »Bayera2 (ukupno oko devet milijuna žena koristi pilulu »Yasmin«), predstavnici te multinacionalne kompanije »pušu na hladno«. Naime, slična je »tržišna sudbina« zadesila veliku farmaceutsku kompaniju »Wyeth« kojoj je preko noći znatno snižena vrijednost dionica nakon medijskih tekstova o »propalom mitu« hormonske nadomjesne terapije za žene u menopauzi. Nakon znanstvenih dokaza i medijskih objava da hormonske pilule izazivaju više štete nego koristi, milijuni žena širom svijeta prestali su uzimati sintetske estrogene. Danas, pet godina kasnije, kompanija »Wyeth« više ne postoji! Kupljena je od strane jače kompanije »Pfizer«, zatvoreni su mnogi pogoni, tisuće ljudi ostalo je bez posla.
Hormoni (ni)su bomboni
Koristeći medijske i stručne »satelite«, farmaceutske su kompanije uspjele uvjeriti mnoge žene da je redovita upotreba kontracepcijskih hormona najbolji način zaštite od neželjene trudnoće. Usprkos brojnim rizicima i nuspojavama koje uzrokuje svakodnevno predoziranje hormonima (u slučaju »Yasmina« radi se o sintetskom drospirenonu), neupućene žene prihvaćaju eksperiment i ulogu »zamorca«. Lista pritužaba žena koje gutaju hormonske pilule prilično je izdužena: ubrzani rad srca, neredoviti ciklusi, problemi s tenom (akne, prištići, dlakavost), bolovi u grudima, depresija, utrnulo lice, povraćanje, debljanje, glavobolje, povišene jetrene probe, smanjeni libido, produžena menstrualna krvarenja... Sve te osobne prigovore žena kompanija »Bayer« naziva mitovima (vidi: www.yasmin.com.hr) i predrasudama (uključujući slučajeve venske i arterijske tromboze te smrtne slučajeve) koje treba, u suradnji sa stručnjacima, razbiti.
No službena lista »pacijentica« koje ne bi smjele uzimati oralne kontracepcijske hormone također je poduža: pretile žene, žene koje imaju neku traumu, žene koje često idu na duža putovanja ili koje duže vrijeme sjede, pušačice, žene koje konzumiraju drogu, lijekove (npr. antibiotike), žene koje su sklone zgrušavanju krvi ili drugim kardiovaskularnim poremećajima, žene starije od 35 godina... Preostaje, dakle, paradoksalna skupina žena u reproduktivnoj dobi koju »treba« medikalizirati hormonima. Ta je skupina - najzdravija populacija žena od 18 do 35 godina!
Glas Koncila, broj 10 (1811), 8.3.2009.
Prekinite hormonsku terapiju!
Upozorenja o štetnosti hormonskog nadomjesnog liječenja dobila su svoje
novo znanstveno opravdanje. Znanstvenici okupljeni pod nazivom Ženska
zdravstvena inicijativa (Women's Health Initiative) ponovno su objavili
uznemirujuće podatke i zaključke kojima pozivaju žene da prestanu
uzimati estrogenske pilule za vrijeme menopauze (N. Engl. J. Med. 2009,
360, 573). Zaključak najnovije studije sasvim je jasan: hormonska
terapija udvostručuje rizik od pojave raka dojke, dok se taj rizik naglo
smanjuje nakon prestanka uzimanja hormonskog koktela »estrogen -
progestin«!
Mit o estrogenu
Rušenje mita o hormonskoj nadomjesnoj terapiji započela je Ženska zdravstvena inicijativa (WHI) 2002. godine objavljivanjem studije u kojoj je otkriveno da redovita upotreba kombinacije estrogena i progestina uzrokuje kardiovaskularne bolesti, rak i povećani morbiditet kod žena koje redovito konzumiraju hormonske pilule (JAMA 2002, 288, 321). Rezultati su izazvali razočaranje kod mnogih žena koje su u neznanju pristale na hormonsku terapiju. Nakon objavljivanja studije milijuni su žena širom svijeta prestali uzimati obećani »eliksir mladosti«, što je dovelo do znatno smanjene potrošnje hormonskih preparata, ali i do, kako pokazuje najnovija WHI-studija, smanjene učestalosti pojave raka dojke (vidi tekst »Pirova pobjeda nad rakom«, GK 20/2007). S druge strane, rezultati o štetnosti hormonske terapije, prema očekivanju, izazvali su sumnju i prosvjed onih institucija koje su godinama gradile svoj znanstveni i financijski ugled temeljen na hormonskom liječenju menopauze. David Sturdee, predsjednik Međunarodnog društva za menopauzu (IMS) smatra da je do smanjene učestalosti pojave raka dojke došlo i prije pada potrošnje hormonskih tableta: »Nešto se svakako događa, što je potrebno istražiti, ali nije vjerojatno da se radi o hormonskoj terapiji.« I u našoj zemlji pojedini liječnici i medicinske institucije uporno zagovaraju redovitu uporabu hormonske terapije, smatrajući da znanstvena upozorenja o štetnosti estrogenskih pilula nisu dovoljno uvjerljiva. Nažalost, takva su stajališta protivna financijskom (hormonski se preparati uvoze) i medicinskom (hormonski preparati uzrokuju rak) interesu našega društva.
Industrija menopauze
Posebna »žrtva« novih znanstvenih informacija postala je farmaceutska kompanija Wyeth koja je godinama zarađivala milijune dolara prodajući ženama svoje hormonske »blockbustere« - »Premarin« i »Prempro«. Nakon otkrića o štetnosti hormonske terapije, znatno se smanjila prodaja tih hormonskih pilula, a prepolovila se vrijednost dionica te kompanije. Čini se da je jedan jedini znanstveni rad bio dovoljan da se sruši Wyethova »kula od karata«. Upravo ovih dana multinacionalna kompanija Pfizer preuzima Wyeth za prilično male novce, pritom otpuštajući gotovo 130 tisuća radnika.
Mnogi znanstvenici i liječnici smatraju da će dugogodišnja kontroverza oko koristi/štetnosti hormonske terapije biti uskoro privedena kraju. Brojke koje govore o spašenim životima žena dovoljan su razlog da se hormonska terapija prestane prodavati kao panaceja za sve tegobe menopauze (valovi vrućine, osteoporoza, srčani udar, nesanica...). Valerie Beral, profesorica medicine na Oksfordskom sveučilištu, pojašnjava te brojke: »U Velikoj Britaniji je više od 50% žena prestalo koristiti hormonske preparate, što znači da će se svake godine tisuću žena manje oboljeti od raka dojke.« S porazom hormonske terapije trebala bi nestati i medikalizacija menopauze. Menopauza nije »katastrofa« ili »deficitarna bolest« koju treba liječiti, već predstavlja normalni fiziološki proces i stanje svake žene, razdoblje u kojemu gubi mjesečnicu i plodnost. Iskustvo menopauze ima svoj smisao, usprkos nasilnim propagandnim porukama iz kompanije Wyeth.
Poruka za javnost
Marcia Stefanick, profesorica medicine na sveučilištu Stanfordskom sveučilištu i glavna autorica WHI-studije, poručuje: »Sad me svi pitaju što ćemo s menopauzom? Što ćemo s noćnim znojenjem? Čini mi se da ponovno treba otkriti vježbanje i kontrolu tjelesne težine. Nastavit ću istraživanja kako i čime spriječiti rak ili srčani udar. No, jedno je sigurno: to nisu hormoni!«
I poruka za hrvatsku javnost trebala bi biti jasna: Želimo li biti društvo u kojem se cijeni znanje i želimo li zdravstvene usluge koje nisu u sukobu sa znanstvenim činjenicama - potrebno je savjetovati ženama da ne prihvate hormonsku terapiju, a ohrabriti one žene koje trenutno konzumiraju hormonske pilule da prekinu tu »medicinsku uslugu«. Pozitivni efekti za društvo bit će i financijski i medicinski.
Glas Koncila, broj 7 (1808), 15.2.2009.
Mit o estrogenu
Rušenje mita o hormonskoj nadomjesnoj terapiji započela je Ženska zdravstvena inicijativa (WHI) 2002. godine objavljivanjem studije u kojoj je otkriveno da redovita upotreba kombinacije estrogena i progestina uzrokuje kardiovaskularne bolesti, rak i povećani morbiditet kod žena koje redovito konzumiraju hormonske pilule (JAMA 2002, 288, 321). Rezultati su izazvali razočaranje kod mnogih žena koje su u neznanju pristale na hormonsku terapiju. Nakon objavljivanja studije milijuni su žena širom svijeta prestali uzimati obećani »eliksir mladosti«, što je dovelo do znatno smanjene potrošnje hormonskih preparata, ali i do, kako pokazuje najnovija WHI-studija, smanjene učestalosti pojave raka dojke (vidi tekst »Pirova pobjeda nad rakom«, GK 20/2007). S druge strane, rezultati o štetnosti hormonske terapije, prema očekivanju, izazvali su sumnju i prosvjed onih institucija koje su godinama gradile svoj znanstveni i financijski ugled temeljen na hormonskom liječenju menopauze. David Sturdee, predsjednik Međunarodnog društva za menopauzu (IMS) smatra da je do smanjene učestalosti pojave raka dojke došlo i prije pada potrošnje hormonskih tableta: »Nešto se svakako događa, što je potrebno istražiti, ali nije vjerojatno da se radi o hormonskoj terapiji.« I u našoj zemlji pojedini liječnici i medicinske institucije uporno zagovaraju redovitu uporabu hormonske terapije, smatrajući da znanstvena upozorenja o štetnosti estrogenskih pilula nisu dovoljno uvjerljiva. Nažalost, takva su stajališta protivna financijskom (hormonski se preparati uvoze) i medicinskom (hormonski preparati uzrokuju rak) interesu našega društva.
Industrija menopauze
Posebna »žrtva« novih znanstvenih informacija postala je farmaceutska kompanija Wyeth koja je godinama zarađivala milijune dolara prodajući ženama svoje hormonske »blockbustere« - »Premarin« i »Prempro«. Nakon otkrića o štetnosti hormonske terapije, znatno se smanjila prodaja tih hormonskih pilula, a prepolovila se vrijednost dionica te kompanije. Čini se da je jedan jedini znanstveni rad bio dovoljan da se sruši Wyethova »kula od karata«. Upravo ovih dana multinacionalna kompanija Pfizer preuzima Wyeth za prilično male novce, pritom otpuštajući gotovo 130 tisuća radnika.
Mnogi znanstvenici i liječnici smatraju da će dugogodišnja kontroverza oko koristi/štetnosti hormonske terapije biti uskoro privedena kraju. Brojke koje govore o spašenim životima žena dovoljan su razlog da se hormonska terapija prestane prodavati kao panaceja za sve tegobe menopauze (valovi vrućine, osteoporoza, srčani udar, nesanica...). Valerie Beral, profesorica medicine na Oksfordskom sveučilištu, pojašnjava te brojke: »U Velikoj Britaniji je više od 50% žena prestalo koristiti hormonske preparate, što znači da će se svake godine tisuću žena manje oboljeti od raka dojke.« S porazom hormonske terapije trebala bi nestati i medikalizacija menopauze. Menopauza nije »katastrofa« ili »deficitarna bolest« koju treba liječiti, već predstavlja normalni fiziološki proces i stanje svake žene, razdoblje u kojemu gubi mjesečnicu i plodnost. Iskustvo menopauze ima svoj smisao, usprkos nasilnim propagandnim porukama iz kompanije Wyeth.
Poruka za javnost
Marcia Stefanick, profesorica medicine na sveučilištu Stanfordskom sveučilištu i glavna autorica WHI-studije, poručuje: »Sad me svi pitaju što ćemo s menopauzom? Što ćemo s noćnim znojenjem? Čini mi se da ponovno treba otkriti vježbanje i kontrolu tjelesne težine. Nastavit ću istraživanja kako i čime spriječiti rak ili srčani udar. No, jedno je sigurno: to nisu hormoni!«
I poruka za hrvatsku javnost trebala bi biti jasna: Želimo li biti društvo u kojem se cijeni znanje i želimo li zdravstvene usluge koje nisu u sukobu sa znanstvenim činjenicama - potrebno je savjetovati ženama da ne prihvate hormonsku terapiju, a ohrabriti one žene koje trenutno konzumiraju hormonske pilule da prekinu tu »medicinsku uslugu«. Pozitivni efekti za društvo bit će i financijski i medicinski.
Glas Koncila, broj 7 (1808), 15.2.2009.
Intervju upozorenja
U znanstvenom časopisu »Nature« objavljen je intervju s Patricijom Hunt,
profesoricom Vošingtonskog sveučilišta u Pullmanu koja se već 40 godina
bavi istraživanjima zametnih stanica i kromosomskih poremećaja koji
uzrokuju neplodnost kod ljudi i ostalih sisavaca (Nature 2008, 453,
964). Povod tom intervjuu je prilično neuobičajen: Hunt je uočila da
ženke laboratorijskih miševa postaju neplodne ukoliko se njihovi kavezi
čiste popularnim dezinfekcijskim sredstvima!
Dezinficijensi narušavaju plodnost
To slučajno otkriće prof. Hunt pripisuje djelovanju sredstava za čišćenje koja sadrže kvarterne amonijeve soli poput n-alkil dimetil benzil amonijevog klorida (ADBAC) i didecil dimetil amonijevog klorida (DDAC). Ti spojevi su sastojak dezinficijensâ koji se koriste za čišćenje u laboratorijima, bolnicama, restoranima, kućama... Takvi proizvodi redovita su pojava i na hrvatskom tržištu. U intervjuu Hunt upozorava: »Ono što me posebno brine je njihova dugotrajna prisutnost u okolišu. Zabrinuta sam zbog mogućeg štetnog djelovanja tih spojeva na spolne organe žena i na proces dojenja. Ta skupina spojeva djeluje na stanične membrane, te vrlo efikasno ubija sve. Ali, kao što znate, i mi smo sagrađeni od membrana.«
Otkrića u službi napretka?
Objavljeni intervju ima posebnu težinu i važnost imajući u vidu da cijenjeni i razvikani časopis »Nature« rijetko otvara prostor temama iz ekotoksikologije. Posebno ukoliko je tema predstavljena u obliku znanstvenog upozorenja. Orijentacija časopisa »Nature« uglavnom se temelji na istraživanjima i novostima o otkrićima koja »oduševljavaju i nude nadu«, a ne o otkrićima koja upozoravaju i »usporavaju progres«.
No, u slučaju prof. Hunt napravljena je znakovita iznimka, jer radi se o znanstvenici koja je svojim prethodnim otkrićima direktno utjecala na industriju, tržišnu politiku i mjerodavne institucije koje brinu o zaštiti okoliša i ljudskoga zdravlja. Također slučajno, Hunt je prije pet godina otkrila da se iz polikarbonatne plastike ispušta vrlo otrovni spoj bisfenol A (Curr. Biol. 2003, 13, 546). Uočila je da kod miševa koji žive u kavezima od polikarbonatne plastike dolazi do poremećaja diobe spolnih stanica što dovodi do teških oštećenja ploda i spontanih pobačaja. Takve poremećaje uzrokuje hormonski disruptor bisfenol A koji se nalazi u polikarbonatnoj plastici i lako se »izvlači« iz te plastike običnim pranjem vodom.
Usprkos objavljenim znanstvenim rezultatima industrija polikarbonatnih proizvoda »pružala je otpor« i ignorirala znanstvena upozorenja. Tek nakon objave »kritične mase« znanstvenih publikacija započelo je, ove godine, povlačenje polikarbonatne plastike s polica u trgovinama... Sukob industrijskih interesa i znanstvenih upozorenja oko bisfenola A detaljno je prikazan u nekoliko navrata u okviru ove rubrike (GK 22/2003, GK 22/2005, GK 14/2007 i GK 2/2008).
U najnovijem slučaju sa dezinficijensima koji sadrže kvarterne amonijeve soli, čini se, da znanstvene institucije »pušu na hladno« pa i intervjuom žele upozoriti javnost, kozmetičku industriju i mjerodavne institucije na potrebu opreza.
Intervju - odgovornost znanstvenika
Intervju predstavlja svojevrsnu novost, jer se u prestižnom znanstvenom časopisu donose sudovi i zaključci koji nigdje nisu prethodno objavljeni, niti za njihovu konačnu potvrdu, prema riječima Hunt, ne postoje kontrolirani eksperimentalni rezultati. No, pomori miševa u laboratorijima prof. Hunt, izgleda, uvijek stvaraju paniku... Intervju je novost i stoga što časopis njime otvara vrata načelu opreznosti. Očigledno je da urednici toga časopisa smatraju da su rana upozorenja znanstvenika, odnosno preliminarna stajališta koja nemaju svoj tvrdi znanstveni dokaz, važan sadržaj za informiranje javnosti. Posebno kada je riječ o reprotoksinima i hormonskim disruptorima, spojevima koji ruše staru paradigmu toksikologije i ne ponašaju se prema očekivanom principu - doza je važna (vidi tekst »Doza ne čini otrov«, GK 23/2007).
Sukob opreza i »napretka«
Čini se korisnim za zaštitu okoliša i ljudi ukoliko se na temelju jednog upozoravajućeg intervjua s ozbiljnim znanstvenikom ubrza procedura regulacije ili čak zabrane »osumnjičenih« kemikalija. Takav zaštitni pristup predostrožnosti može biti korekcija agresivnog transfera tehnologije koji predstavlja jedan mehanizam ubrzanog pretvaranja znanstvenog otkrića u tržišni proizvod. To nametanje novih i novih izuma - proizvoda pretpostavlja redukciju opsežnih provjera sigurnosti i kvalitete onoga što se na tržištu nudi potrošačima. Stoga nije čudno da se mnogi proizvodi, kemikalije (poput bisfenola A) ili tehnologije povlače s tržišta tek naknadnim provjerama potaknutim upozorenjima odgovornih znanstvenika.
Bilo bi dobro kada bi časopisi poput »Nature« podržali intervju kao novu metodu pritiska na mjerodavne institucije, koje bi trebale uočavati i uvažavati rana znanstvena upozorenja prije negoli se pojave u obliku znanstvene studije. Nije rijedak slučaj da se u tim institucijama znanstveni radovi ne čitaju ili se ne smatraju relevantnima, pa stoga intervju predstavlja pristupačniji i direktniji oblik informiranja. Konačni utjecaj takvoga intervjua na proceduru regulacije proizvodima upitne vrijednosti i sigurnosti može biti veći od »tvrdih« eksperimentalnih rezultata iz neke objavljene studije. U slučaju dezinficijensâ s kvarternim amonijevim solima to će se uskoro i vidjeti...
Glas Koncila, broj 27 (1776), 6.7.2008.
Dezinficijensi narušavaju plodnost
To slučajno otkriće prof. Hunt pripisuje djelovanju sredstava za čišćenje koja sadrže kvarterne amonijeve soli poput n-alkil dimetil benzil amonijevog klorida (ADBAC) i didecil dimetil amonijevog klorida (DDAC). Ti spojevi su sastojak dezinficijensâ koji se koriste za čišćenje u laboratorijima, bolnicama, restoranima, kućama... Takvi proizvodi redovita su pojava i na hrvatskom tržištu. U intervjuu Hunt upozorava: »Ono što me posebno brine je njihova dugotrajna prisutnost u okolišu. Zabrinuta sam zbog mogućeg štetnog djelovanja tih spojeva na spolne organe žena i na proces dojenja. Ta skupina spojeva djeluje na stanične membrane, te vrlo efikasno ubija sve. Ali, kao što znate, i mi smo sagrađeni od membrana.«
Otkrića u službi napretka?
Objavljeni intervju ima posebnu težinu i važnost imajući u vidu da cijenjeni i razvikani časopis »Nature« rijetko otvara prostor temama iz ekotoksikologije. Posebno ukoliko je tema predstavljena u obliku znanstvenog upozorenja. Orijentacija časopisa »Nature« uglavnom se temelji na istraživanjima i novostima o otkrićima koja »oduševljavaju i nude nadu«, a ne o otkrićima koja upozoravaju i »usporavaju progres«.
No, u slučaju prof. Hunt napravljena je znakovita iznimka, jer radi se o znanstvenici koja je svojim prethodnim otkrićima direktno utjecala na industriju, tržišnu politiku i mjerodavne institucije koje brinu o zaštiti okoliša i ljudskoga zdravlja. Također slučajno, Hunt je prije pet godina otkrila da se iz polikarbonatne plastike ispušta vrlo otrovni spoj bisfenol A (Curr. Biol. 2003, 13, 546). Uočila je da kod miševa koji žive u kavezima od polikarbonatne plastike dolazi do poremećaja diobe spolnih stanica što dovodi do teških oštećenja ploda i spontanih pobačaja. Takve poremećaje uzrokuje hormonski disruptor bisfenol A koji se nalazi u polikarbonatnoj plastici i lako se »izvlači« iz te plastike običnim pranjem vodom.
Usprkos objavljenim znanstvenim rezultatima industrija polikarbonatnih proizvoda »pružala je otpor« i ignorirala znanstvena upozorenja. Tek nakon objave »kritične mase« znanstvenih publikacija započelo je, ove godine, povlačenje polikarbonatne plastike s polica u trgovinama... Sukob industrijskih interesa i znanstvenih upozorenja oko bisfenola A detaljno je prikazan u nekoliko navrata u okviru ove rubrike (GK 22/2003, GK 22/2005, GK 14/2007 i GK 2/2008).
U najnovijem slučaju sa dezinficijensima koji sadrže kvarterne amonijeve soli, čini se, da znanstvene institucije »pušu na hladno« pa i intervjuom žele upozoriti javnost, kozmetičku industriju i mjerodavne institucije na potrebu opreza.
Intervju - odgovornost znanstvenika
Intervju predstavlja svojevrsnu novost, jer se u prestižnom znanstvenom časopisu donose sudovi i zaključci koji nigdje nisu prethodno objavljeni, niti za njihovu konačnu potvrdu, prema riječima Hunt, ne postoje kontrolirani eksperimentalni rezultati. No, pomori miševa u laboratorijima prof. Hunt, izgleda, uvijek stvaraju paniku... Intervju je novost i stoga što časopis njime otvara vrata načelu opreznosti. Očigledno je da urednici toga časopisa smatraju da su rana upozorenja znanstvenika, odnosno preliminarna stajališta koja nemaju svoj tvrdi znanstveni dokaz, važan sadržaj za informiranje javnosti. Posebno kada je riječ o reprotoksinima i hormonskim disruptorima, spojevima koji ruše staru paradigmu toksikologije i ne ponašaju se prema očekivanom principu - doza je važna (vidi tekst »Doza ne čini otrov«, GK 23/2007).
Sukob opreza i »napretka«
Čini se korisnim za zaštitu okoliša i ljudi ukoliko se na temelju jednog upozoravajućeg intervjua s ozbiljnim znanstvenikom ubrza procedura regulacije ili čak zabrane »osumnjičenih« kemikalija. Takav zaštitni pristup predostrožnosti može biti korekcija agresivnog transfera tehnologije koji predstavlja jedan mehanizam ubrzanog pretvaranja znanstvenog otkrića u tržišni proizvod. To nametanje novih i novih izuma - proizvoda pretpostavlja redukciju opsežnih provjera sigurnosti i kvalitete onoga što se na tržištu nudi potrošačima. Stoga nije čudno da se mnogi proizvodi, kemikalije (poput bisfenola A) ili tehnologije povlače s tržišta tek naknadnim provjerama potaknutim upozorenjima odgovornih znanstvenika.
Bilo bi dobro kada bi časopisi poput »Nature« podržali intervju kao novu metodu pritiska na mjerodavne institucije, koje bi trebale uočavati i uvažavati rana znanstvena upozorenja prije negoli se pojave u obliku znanstvene studije. Nije rijedak slučaj da se u tim institucijama znanstveni radovi ne čitaju ili se ne smatraju relevantnima, pa stoga intervju predstavlja pristupačniji i direktniji oblik informiranja. Konačni utjecaj takvoga intervjua na proceduru regulacije proizvodima upitne vrijednosti i sigurnosti može biti veći od »tvrdih« eksperimentalnih rezultata iz neke objavljene studije. U slučaju dezinficijensâ s kvarternim amonijevim solima to će se uskoro i vidjeti...
Glas Koncila, broj 27 (1776), 6.7.2008.
Ideja biogoriva je zločin?
Nedavnim izjavama mnogih političara, znanstvenika i javnih djelatnika
naglašena je važnost etičkih promišljanja o problemu povezanosti
biogoriva i porasta svjetskih cijena hrane. Čini se da je etička
dimenzija globalnih rasprava o smislu i potrebi proizvodnje biogoriva
postala važnija od one energetske, ekonomske ili ekološke.
Poljoprivreda u službi transporta
»Projekt biogoriva« predstavlja proces pretvaranja poljoprivrede u uslužnu djelatnost transporta. Prema toj ideji, velik dio žetve kukuruza, uljane repice ili šećerne trske ne služi za prehranu ljudi već za proizvodnju pogonskog goriva za automobile i kamione. Konačni proizvod od poljoprivrednih usjeva nije brašno ili kruh, već etanol i biodizel. Posebni izvjestitelj Ujedinjenih naroda Jean Ziegler, inače profesor društvenih znanosti i ekonomije sa sveučilištâ u Ženevi i Parizu, smatra da je masovna proizvodnja biogoriva »zločin protiv čovječanstva«. On zahtijeva petogodišnji moratorij na proizvodnju biogoriva kako bi se usporio nagli rast cijena hrane. Ziegler tvrdi da će nasilno pretvaranje zemlje (obradivih površina i šuma) u »benzinske plantaže« dovesti do »masakra u siromašnim zemljama«.
Rana upozorenja
I drugi istaknuti pojedinci koriste vrlo oštre prigovore i procjene posljedica koje izaziva proizvodnja biogoriva. Lester Brown, osnivač instituta »Worldwatch«, a trenutno voditelj instituta »Earth Policy«, smatra: »Svjedoci smo jedne od najvećih tragedija u ljudskoj povijesti. Sjedinjene Države promašenim pokušajem da smanje ovisnost o opskrbi uvoznom naftom pretvaraju žitarice u gorivo za automobile, te tako induciraju globalnu krizu s hranom kakvu dosada još nismo vidjeli.« S njim se slaže i Peter Brabeck-Letmathe, direktor kompanije »Nestle«: »Ogromni poticaji za proizvodnju biogoriva moralno su neprihvatljivi i čin su neodgovornosti.« Konačno, Liane Schalatek, iz fundacije »Heinrich Böll«, optužuje američku i europsku vladu da »tržišnim i političkim pritiscima u korist uporabe biogoriva uzrokuju povećanje gladi u svijetu«. Sve izjave tih ljudi objavljene su nedavno u prestižnom znanstvenom časopisu »Environmental Health Perspectives«, koji je toj temi posvetio posebnu pozornost (EHP 2008, 116, A254). Upozorenja zbog problema biogoriva objavljena su i u okviru ove rubrike prije dvije godine (»Ekološka cijena biogoriva«, GK 39/2006), a posebno su istaknuta razmišljanja profesora Petera Cranea, glavnog autora globalne strategije Ujedinjenih naroda za očuvanje biljnih vrsta. On je dobro upoznat s posljedicama naglo povećanog uzgoja žitarica i drugih usjeva (monokultura!) potrebnih za proizvodnju goriva: »Intenzivna proizvodnja usjeva za biogorivo prijeti uništavanjem preostalih šumskih područja, opsežnom kontaminacijom tla i podzemnih voda zbog upotrebe umjetnih gnojiva i pesticida te pretjeranom potrošnjom vode potrebne za navodnjavanje zasijanih područja.«
Bez obzira koliko su procjene tih (i mnogih drugih) ljudi točne, one upozoravaju da ideja proizvodnje biogoriva nije nigdje jednoglasno (ili jednoumno?) prihvaćena. Ozbiljnost i oštrina njihovih prigovora pretpostavlja potrebu preispitivanja ideje da se plodovi zemlje koriste kao pogonsko gorivo.
Biogorivo je agrobiznis
Nasuprot uvriježenom mišljenju proizvodnja biogoriva, kao »zelena« alternativa fosilnim gorivima, nije izvorno ekološka ideja već hibridna političko-ekonomska inicijativa za energetskom neovisnošću. Sjedinjene Države, Europska Unija i Brazil (najveći proizvođači i potrošači biogoriva) snažno podupiru transformaciju šuma i oranica u površine za uzgoj monokultura pogodnih za proizvodnju biogoriva. Poreznim olakšicama, subvencijama i povoljnim kreditima privlače i prisiljavaju zemljoradnike (posebno one u siromašnim zemljama) da napuste proizvodnju hrane i da se uključe u globalni projekt biogoriva. Takvim se nerazumnim stimulacijama protivi i Organizacija za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) smatrajući da se radi o tržišnom nasilju bez ikakvih ekoloških ili socijalnih koristi. Biogorivo je, zapravo, agrogorivo. To je ideja i proizvod agrobiznisa. Tvrdnje o smanjenoj produkciji ugljičnog dioksida zbog potrošnje biogoriva (u usporedbi s fosilnim gorivima) tek su »smokvin list« za neodrživu potrošnju i rasipanje bogatih. Najnovije znanstvene studije pokazuju da je pozitivan ekološki učinak biogoriva vrlo malen ili nikakav. Nizozemski nobelovac Paul Crutzen objavio je rezultate kojima dokazuje da upotreba agro-biogoriva ne pridonosi smanjivanju stakleničkih plinova, niti je koristan faktor u sprečavanju globalnog zatopljenja (ACP 2008, 8, 389).
Čini se da je jedina sigurna posljedica proizvodnje biogoriva globalni poremećaj na tržištu hrane, rast cijena osnovnih prehrambenih proizvoda i povećana stopa gladi u siromašnim zemljama. Mnogi uporno ne žele (ili ne mogu) vidjeti povezanost proizvodnje biogoriva i problema gladi u siromašnim zemljama. Često se radi o istim ljudima koji ignoriraju povezanost klimatskih poremećaja i pretjeranih ljudskih (industrijskih ili transportnih) djelatnosti. Takvo »sljepilo« je redoviti oblik stajališta onih koji ne vide (ili ih ne zanimaju) nevolje ukoliko te nevolje pogađaju u prvom redu siromašne ljude.
Glas Koncila, broj 26 (1775), 29.6.2008.
Poljoprivreda u službi transporta
»Projekt biogoriva« predstavlja proces pretvaranja poljoprivrede u uslužnu djelatnost transporta. Prema toj ideji, velik dio žetve kukuruza, uljane repice ili šećerne trske ne služi za prehranu ljudi već za proizvodnju pogonskog goriva za automobile i kamione. Konačni proizvod od poljoprivrednih usjeva nije brašno ili kruh, već etanol i biodizel. Posebni izvjestitelj Ujedinjenih naroda Jean Ziegler, inače profesor društvenih znanosti i ekonomije sa sveučilištâ u Ženevi i Parizu, smatra da je masovna proizvodnja biogoriva »zločin protiv čovječanstva«. On zahtijeva petogodišnji moratorij na proizvodnju biogoriva kako bi se usporio nagli rast cijena hrane. Ziegler tvrdi da će nasilno pretvaranje zemlje (obradivih površina i šuma) u »benzinske plantaže« dovesti do »masakra u siromašnim zemljama«.
Rana upozorenja
I drugi istaknuti pojedinci koriste vrlo oštre prigovore i procjene posljedica koje izaziva proizvodnja biogoriva. Lester Brown, osnivač instituta »Worldwatch«, a trenutno voditelj instituta »Earth Policy«, smatra: »Svjedoci smo jedne od najvećih tragedija u ljudskoj povijesti. Sjedinjene Države promašenim pokušajem da smanje ovisnost o opskrbi uvoznom naftom pretvaraju žitarice u gorivo za automobile, te tako induciraju globalnu krizu s hranom kakvu dosada još nismo vidjeli.« S njim se slaže i Peter Brabeck-Letmathe, direktor kompanije »Nestle«: »Ogromni poticaji za proizvodnju biogoriva moralno su neprihvatljivi i čin su neodgovornosti.« Konačno, Liane Schalatek, iz fundacije »Heinrich Böll«, optužuje američku i europsku vladu da »tržišnim i političkim pritiscima u korist uporabe biogoriva uzrokuju povećanje gladi u svijetu«. Sve izjave tih ljudi objavljene su nedavno u prestižnom znanstvenom časopisu »Environmental Health Perspectives«, koji je toj temi posvetio posebnu pozornost (EHP 2008, 116, A254). Upozorenja zbog problema biogoriva objavljena su i u okviru ove rubrike prije dvije godine (»Ekološka cijena biogoriva«, GK 39/2006), a posebno su istaknuta razmišljanja profesora Petera Cranea, glavnog autora globalne strategije Ujedinjenih naroda za očuvanje biljnih vrsta. On je dobro upoznat s posljedicama naglo povećanog uzgoja žitarica i drugih usjeva (monokultura!) potrebnih za proizvodnju goriva: »Intenzivna proizvodnja usjeva za biogorivo prijeti uništavanjem preostalih šumskih područja, opsežnom kontaminacijom tla i podzemnih voda zbog upotrebe umjetnih gnojiva i pesticida te pretjeranom potrošnjom vode potrebne za navodnjavanje zasijanih područja.«
Bez obzira koliko su procjene tih (i mnogih drugih) ljudi točne, one upozoravaju da ideja proizvodnje biogoriva nije nigdje jednoglasno (ili jednoumno?) prihvaćena. Ozbiljnost i oštrina njihovih prigovora pretpostavlja potrebu preispitivanja ideje da se plodovi zemlje koriste kao pogonsko gorivo.
Biogorivo je agrobiznis
Nasuprot uvriježenom mišljenju proizvodnja biogoriva, kao »zelena« alternativa fosilnim gorivima, nije izvorno ekološka ideja već hibridna političko-ekonomska inicijativa za energetskom neovisnošću. Sjedinjene Države, Europska Unija i Brazil (najveći proizvođači i potrošači biogoriva) snažno podupiru transformaciju šuma i oranica u površine za uzgoj monokultura pogodnih za proizvodnju biogoriva. Poreznim olakšicama, subvencijama i povoljnim kreditima privlače i prisiljavaju zemljoradnike (posebno one u siromašnim zemljama) da napuste proizvodnju hrane i da se uključe u globalni projekt biogoriva. Takvim se nerazumnim stimulacijama protivi i Organizacija za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) smatrajući da se radi o tržišnom nasilju bez ikakvih ekoloških ili socijalnih koristi. Biogorivo je, zapravo, agrogorivo. To je ideja i proizvod agrobiznisa. Tvrdnje o smanjenoj produkciji ugljičnog dioksida zbog potrošnje biogoriva (u usporedbi s fosilnim gorivima) tek su »smokvin list« za neodrživu potrošnju i rasipanje bogatih. Najnovije znanstvene studije pokazuju da je pozitivan ekološki učinak biogoriva vrlo malen ili nikakav. Nizozemski nobelovac Paul Crutzen objavio je rezultate kojima dokazuje da upotreba agro-biogoriva ne pridonosi smanjivanju stakleničkih plinova, niti je koristan faktor u sprečavanju globalnog zatopljenja (ACP 2008, 8, 389).
Čini se da je jedina sigurna posljedica proizvodnje biogoriva globalni poremećaj na tržištu hrane, rast cijena osnovnih prehrambenih proizvoda i povećana stopa gladi u siromašnim zemljama. Mnogi uporno ne žele (ili ne mogu) vidjeti povezanost proizvodnje biogoriva i problema gladi u siromašnim zemljama. Često se radi o istim ljudima koji ignoriraju povezanost klimatskih poremećaja i pretjeranih ljudskih (industrijskih ili transportnih) djelatnosti. Takvo »sljepilo« je redoviti oblik stajališta onih koji ne vide (ili ih ne zanimaju) nevolje ukoliko te nevolje pogađaju u prvom redu siromašne ljude.
Glas Koncila, broj 26 (1775), 29.6.2008.
Kondomanija
Condomania« je naziv američke kompanije koja se bavi prodajom kondoma.
Uz čitavi arsenal kondoma - »kimono«, »ramses«, »trojan«, »madonna« -
kompanija nudi ostale erotizirane proizvode za trošenje ljudske
senzualnosti, te edukativne i propagandne materijale o »seksu bez
bolesti i trudnoće«. Informativni prilozi na internet-stranicama te
kompanije, posebno oni u vezi s kondomom i AIDS-a, pozivaju se na
znanstvene rezultate o sigurnosti koju kondom pruža pri svakom spolnom
odnosu. Takav selektivan odabir znanstvenih referenci u skladu je s
»misijom« kompanije i nametnutom ideologijom sigurnog seksa. Kondom je
patentirani proizvod koji svaki spolni čin pretvara u siguran seks!
Monopol nad istinom
Kondomanija je zahvatila i Hrvatsku. Medijski prostor zauzeli su psiholozi, liječnici, pa čak i neki teolozi koji zagovaraju redovitu upotrebu kondoma, pozivajući se na objavljene znanstvene studije o djelotvornosti tog prezervativa u zaštiti od spolno prenosivih bolesti i neželjene trudnoće. Zanimljivo je da, poput djelatnika kompanije »Condomania«, navedeni stručnjaci iz Hrvatske također selektivno pristupaju znanstvenim izvorima. Ili točnije, jedina referenca na koju se pozivaju jest službeno pozitivno stajalište Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) o upotrebi i djelotvornosti kondoma (link). Budući da ta organizacija nije »vlasnik istine«, potrebno je javnost upozoriti na veliki broj znanstvenih studija i službenih stajališta drugih medicinskih institucija, čiji su zaključci u suprotnosti s preporukama Svjetske zdravstvene organizacije. Upravo prema riječima liječnika Slobodana Langa da se »rasprave moraju voditi da bi se utvrdila istina i predložili najbolji programi preventive« (Vjesnik, 20. 2. 2004).
Kondom - ruski rulet
Dvadesetoga srpnja 2001. američko Ministarstvo zdravstva, Nacionalni institut za zdravlje (NIH) i Nacionalni institut za alergije i zarazne bolesti (NIAID) objavili su zajedničko izvješće o djelotvornosti kondoma u sprečavanju spolno prenosivih bolesti. Izvješće je sastavljeno na temelju brojnih objavljenih studija i u suradnji s drugim važnim institucijama, poput Centra za kontrolu bolesti (CDC) i Službe za hranu i lijekove (FDA). Službeni podaci jasno pokazuju da su kategoričke tvrdnje o pouzdanosti kondoma vrlo upitne (vidi tablicu). Zaključak koji je potpisalo 28 eksperata upozorava da ne postoje znanstveni ni klinički dokazi djelotvornosti kondoma u sprečavanju spolno prenosivih bolesti! Dakle, mnoge neugodne, neizlječive i često fatalne zarazne bolesti mogu se prenositi spolnim odnosom usprkos redovitoj upotrebi kondoma. To se odnosi na rjeđe bolesti poput gonoreje i sifilisa, kao i na one vrlo učestale poput herpesa, trihomonijaze, klamidije i humanog papilomavirusa (u SAD godišnji broj novih slučajeva za svaku bolest iznosi više od milijun). Sve te bolesti mogu biti uzrok neplodnosti, teških poremećaja za vrijeme trudnoće - spontani pobačaji, mrtvorođena djeca, razvoj ploda izvan maternice, dok je za humani papilomavirus dokazano da može uzrokovati i rak grlića maternice.
U SAD (slični podaci vrijede i za europske zemlje) od svih navedenih spolno prenosivih bolesti AIDS je najmanje učestala bolest - čini tek 0.4%-tni udio u ukupnom broju spolno prenosivih bolesti. Štoviše, smatra se da je taj neznatni udio još manji unutar normalne populacije koja ne pripada skupini društveno devijantnih ili riskantnih ponašanja poput narkomana ili homoseksualaca (vidi npr. knjige Mit o heteroseksualnom AIDS-u, autor M. Fumento, 1993; Što ako je sve što ste znali o AIDS-u - krivo? autori C. Maggiore i nobelovac K. Mullis, 2000). Stoga mnogi znanstvenici smatraju da je problem AIDS-a unutar normalne heteroseksualne populacije preuveličan, posebno u okolnostima kad se potrebna pozornost ne posvećuje drugim, mnogo važnijim spolno prenosivim bolestima. Svaki treći Amerikanac (stariji od 10 godina) boluje od neke spolno prenosive bolesti (koja nije AIDS)! Četrdeset pet milijuna Amerikanaca boluje od neizlječivog genitalnog herpesa! Iako nedjelotvoran u zaštiti od brojnih spolnih bolesti, prema podacima spomenutog izvješća kondom ipak omogućuje 85%-tnu zaštitu od zaraze AIDS-om. Neki cinično primjećuju da takva zaštita odgovara ruskom ruletu u kojem je od šest ležišta u bubnju revolvera jedno ležište napunjeno metkom (www.theamericancause.org/patthegreatcondomfraud.htm)! Osim toga, ta »zaštitna« brojka od 85% u mnogim je znanstvenim radovima korigirana na samo 60-70%-tnu vrijednost (Soc. Sci. Med. 1993, 36, 1635). Prema analogiji s ruskim ruletom, to je gotovo ravno samoubojstvu.
Šupljikava teorija kondomskog efekta
Pored izvješća službenih američkih institucija, objavljen je niz drugih znanstvenih studija čiji rezultati upozoravaju da je upotreba kondoma pri spolnim odnosima nesigurna i riskantna metoda zaštite. Vrlo čest problem je nepravilna upotreba kondoma, ali i pojava pucanja i ispadanja kondoma. Prema studiji objavljenoj 1987. godine u časopisu British Journal of Medicine, do pucanja i ispadanja kondoma dolazi u 26 posto slučajeva, a isti problem zabilježen je i u novijim publikacijama - od 10 do čak 60 posto (AIDS Care 2002, 14, 779; Eur. J. Contracept. Reprod. Health Care 2003, 8, 203). Pritom nema razlike između kondoma od lateksa ili onih od poliuretanskih materijala. Učestalost nedjelotvornosti kondoma u sprečavanju neželjene trudnoće, ovisno o znanstvenom izvoru, iznosi od 10 do 33 posto (NEJM 1989, 320, 777). Poseban problem kondoma od lateksa jest njegova porozna mikrostruktura vrlo osjetljiva na povišenu temperaturu, trenje, ultraljubičaste zrake, uljne lubrikante i način skladištenja. Prema riječima C. Rolanda, urednika znanstvenog časopisa Rubber Chemistry and Technology, »kondomi od lateksa imaju pore promjera 5 mikrona, što je 50 do 500 puta veće od različitih virusa, stoga oni mogu prijeći takvu umjetnu barijeru«.
Kondomi od lateksa prodaju se nesterilizirani (!) i uglavnom su natopljeni spermicidima poput nonoksinola-9. Sigurna upotreba te kemikalije bila je godinama službena preporuka Svjetske zdravstvene organizacije čiji su predstavnici tvrdili da je nonoksinol-9 efikasno kontracepcijsko sredstvo i da uspješno sprečava zarazu spolno prenosivim bolestima. Nedavno je ista organizacija nonoksinol-9 službeno proglasila nedjelotvornim i otrovnim! Rok trajanja znanstvene istine u toj organizaciji ponekad je vrlo kratak. Nonoksinol-9 u organizmu se pregrađuje u nonilfenole, zloglasne ksenoestrogene koji u vrlo niskim koncentracijama izazivaju hormonske poremećaje, oštećenja imunog sustava i rak. Ako i nisu natopljeni spermicidima, kondomi od lateksa uvijek predstavljaju potencijalnu opasnost zbog mogućih alergijskih reakcija na lateks. Učestalost takvih reakcija iznosi u općoj populaciji i do 7 posto, odnosno 17-25 posto kod ljudi koji su češće u kontaktu s proizvodima od lateksa (Ann. Allergy 1994, 72, 245; Curr. Allergy Rep. 2001, 1, 32). Kondomi od poliuretanskih materijala još su otrovniji budući da redovno sadrže diizocijanate, spojeve za koje je dokazano da su kancerogeni (Crit. Rev. Toxicol. 2001, 31, 737).
Bez obzira na subjektivne ili objektivne razloge, činjenica je da kondomi ne pružaju obećanu zaštitu. To i nije čudno jer su se kondomi pojavili na tržištu bez potvrde klasičnih medicinskih eksperimenata; niti itko pokušava provesti klinička ispitivanja na način kako se to radi s ostalim farmaceutsko-medicinskim proizvodima (lijekovi, pomagala...). Preostaju tek simulacije s modelima koji ne odgovaraju stvarnosti, pa su zaključci uvijek nedorečeni. Takvi »in vitro« modeli uključuju testove električne vodljivosti, propusnosti, rastezljivosti, napuhavanja i zagrijavanja kondoma. Na osnovi tih testova potencijalni se korisnici kondoma uvjeravaju u sigurnost njihove upotrebe! Svi ljudi koji koriste kondome na taj se način pretvaraju u statistički uzorak za naknadne epidemiološke i sociološke analize. Velik broj upravo takvih analiza pokazuje neutemeljenost tvrdnjâ da su kondomi sigurno sredstvo zaštite protiv spolno prenosivih bolesti ili neželjene trudnoće. Dakle, tvrdnje o nedjelotvornosti kondoma nisu pseudoznanost (što se često »imputira« u hrvatskim medijima), već iza takvih tvrdnja stoje relevantne znanstvene studije i institucije.
Seksualna patologija
Znanstveni rezultati o nedjelotvornosti kondoma pri zaštiti od spolno prenosivih bolesti svakako upozoravaju na visok rizik njihove upotrebe, ali još više upozoravaju na poremećeni odnos zapadnog društva prema ljudskoj spolnosti. Iako je, zbog prirode spolnog odnosa, teško očekivati tržišnu pojavu pouzdanog »superkondoma«, čak ni takav proizvod ne bi predstavljao efikasno sredstvo za sprečavanje globalne seksualne patologije. »Doprinos« kemije materijala u obliku gumenog kondoma samo je nastavak nagrdne znanstvene asistencije ljudskoj spolnost: silikonske grudi, kontracepcijske pilule, estrogenski eliksiri za žene u menopauzi, viagra... Ideja kondoma poklapa se s redukcionizmom prirodnih znanosti: ljudski spolni odnos sveden je na hormone i genitalije, a svi popratni problemi (trudnoća i bolesti) rješavaju se običnom gumicom.
U svakom slučaju, kondom na tržištu jest bizaran proizvod industrije polimera čija preventivna svojstva nemaju znanstvenu utemeljenost, a njegova upotreba pretvara ljudski intimni odnos u običnu lakrdiju.
Kršćanska inicijativa »Pro scientia«
Glas Koncila, broj 10 (1550), 7.3.2004.
Monopol nad istinom
Kondomanija je zahvatila i Hrvatsku. Medijski prostor zauzeli su psiholozi, liječnici, pa čak i neki teolozi koji zagovaraju redovitu upotrebu kondoma, pozivajući se na objavljene znanstvene studije o djelotvornosti tog prezervativa u zaštiti od spolno prenosivih bolesti i neželjene trudnoće. Zanimljivo je da, poput djelatnika kompanije »Condomania«, navedeni stručnjaci iz Hrvatske također selektivno pristupaju znanstvenim izvorima. Ili točnije, jedina referenca na koju se pozivaju jest službeno pozitivno stajalište Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) o upotrebi i djelotvornosti kondoma (link). Budući da ta organizacija nije »vlasnik istine«, potrebno je javnost upozoriti na veliki broj znanstvenih studija i službenih stajališta drugih medicinskih institucija, čiji su zaključci u suprotnosti s preporukama Svjetske zdravstvene organizacije. Upravo prema riječima liječnika Slobodana Langa da se »rasprave moraju voditi da bi se utvrdila istina i predložili najbolji programi preventive« (Vjesnik, 20. 2. 2004).
Kondom - ruski rulet
Dvadesetoga srpnja 2001. američko Ministarstvo zdravstva, Nacionalni institut za zdravlje (NIH) i Nacionalni institut za alergije i zarazne bolesti (NIAID) objavili su zajedničko izvješće o djelotvornosti kondoma u sprečavanju spolno prenosivih bolesti. Izvješće je sastavljeno na temelju brojnih objavljenih studija i u suradnji s drugim važnim institucijama, poput Centra za kontrolu bolesti (CDC) i Službe za hranu i lijekove (FDA). Službeni podaci jasno pokazuju da su kategoričke tvrdnje o pouzdanosti kondoma vrlo upitne (vidi tablicu). Zaključak koji je potpisalo 28 eksperata upozorava da ne postoje znanstveni ni klinički dokazi djelotvornosti kondoma u sprečavanju spolno prenosivih bolesti! Dakle, mnoge neugodne, neizlječive i često fatalne zarazne bolesti mogu se prenositi spolnim odnosom usprkos redovitoj upotrebi kondoma. To se odnosi na rjeđe bolesti poput gonoreje i sifilisa, kao i na one vrlo učestale poput herpesa, trihomonijaze, klamidije i humanog papilomavirusa (u SAD godišnji broj novih slučajeva za svaku bolest iznosi više od milijun). Sve te bolesti mogu biti uzrok neplodnosti, teških poremećaja za vrijeme trudnoće - spontani pobačaji, mrtvorođena djeca, razvoj ploda izvan maternice, dok je za humani papilomavirus dokazano da može uzrokovati i rak grlića maternice.
U SAD (slični podaci vrijede i za europske zemlje) od svih navedenih spolno prenosivih bolesti AIDS je najmanje učestala bolest - čini tek 0.4%-tni udio u ukupnom broju spolno prenosivih bolesti. Štoviše, smatra se da je taj neznatni udio još manji unutar normalne populacije koja ne pripada skupini društveno devijantnih ili riskantnih ponašanja poput narkomana ili homoseksualaca (vidi npr. knjige Mit o heteroseksualnom AIDS-u, autor M. Fumento, 1993; Što ako je sve što ste znali o AIDS-u - krivo? autori C. Maggiore i nobelovac K. Mullis, 2000). Stoga mnogi znanstvenici smatraju da je problem AIDS-a unutar normalne heteroseksualne populacije preuveličan, posebno u okolnostima kad se potrebna pozornost ne posvećuje drugim, mnogo važnijim spolno prenosivim bolestima. Svaki treći Amerikanac (stariji od 10 godina) boluje od neke spolno prenosive bolesti (koja nije AIDS)! Četrdeset pet milijuna Amerikanaca boluje od neizlječivog genitalnog herpesa! Iako nedjelotvoran u zaštiti od brojnih spolnih bolesti, prema podacima spomenutog izvješća kondom ipak omogućuje 85%-tnu zaštitu od zaraze AIDS-om. Neki cinično primjećuju da takva zaštita odgovara ruskom ruletu u kojem je od šest ležišta u bubnju revolvera jedno ležište napunjeno metkom (www.theamericancause.org/patthegreatcondomfraud.htm)! Osim toga, ta »zaštitna« brojka od 85% u mnogim je znanstvenim radovima korigirana na samo 60-70%-tnu vrijednost (Soc. Sci. Med. 1993, 36, 1635). Prema analogiji s ruskim ruletom, to je gotovo ravno samoubojstvu.
Šupljikava teorija kondomskog efekta
Pored izvješća službenih američkih institucija, objavljen je niz drugih znanstvenih studija čiji rezultati upozoravaju da je upotreba kondoma pri spolnim odnosima nesigurna i riskantna metoda zaštite. Vrlo čest problem je nepravilna upotreba kondoma, ali i pojava pucanja i ispadanja kondoma. Prema studiji objavljenoj 1987. godine u časopisu British Journal of Medicine, do pucanja i ispadanja kondoma dolazi u 26 posto slučajeva, a isti problem zabilježen je i u novijim publikacijama - od 10 do čak 60 posto (AIDS Care 2002, 14, 779; Eur. J. Contracept. Reprod. Health Care 2003, 8, 203). Pritom nema razlike između kondoma od lateksa ili onih od poliuretanskih materijala. Učestalost nedjelotvornosti kondoma u sprečavanju neželjene trudnoće, ovisno o znanstvenom izvoru, iznosi od 10 do 33 posto (NEJM 1989, 320, 777). Poseban problem kondoma od lateksa jest njegova porozna mikrostruktura vrlo osjetljiva na povišenu temperaturu, trenje, ultraljubičaste zrake, uljne lubrikante i način skladištenja. Prema riječima C. Rolanda, urednika znanstvenog časopisa Rubber Chemistry and Technology, »kondomi od lateksa imaju pore promjera 5 mikrona, što je 50 do 500 puta veće od različitih virusa, stoga oni mogu prijeći takvu umjetnu barijeru«.
Kondomi od lateksa prodaju se nesterilizirani (!) i uglavnom su natopljeni spermicidima poput nonoksinola-9. Sigurna upotreba te kemikalije bila je godinama službena preporuka Svjetske zdravstvene organizacije čiji su predstavnici tvrdili da je nonoksinol-9 efikasno kontracepcijsko sredstvo i da uspješno sprečava zarazu spolno prenosivim bolestima. Nedavno je ista organizacija nonoksinol-9 službeno proglasila nedjelotvornim i otrovnim! Rok trajanja znanstvene istine u toj organizaciji ponekad je vrlo kratak. Nonoksinol-9 u organizmu se pregrađuje u nonilfenole, zloglasne ksenoestrogene koji u vrlo niskim koncentracijama izazivaju hormonske poremećaje, oštećenja imunog sustava i rak. Ako i nisu natopljeni spermicidima, kondomi od lateksa uvijek predstavljaju potencijalnu opasnost zbog mogućih alergijskih reakcija na lateks. Učestalost takvih reakcija iznosi u općoj populaciji i do 7 posto, odnosno 17-25 posto kod ljudi koji su češće u kontaktu s proizvodima od lateksa (Ann. Allergy 1994, 72, 245; Curr. Allergy Rep. 2001, 1, 32). Kondomi od poliuretanskih materijala još su otrovniji budući da redovno sadrže diizocijanate, spojeve za koje je dokazano da su kancerogeni (Crit. Rev. Toxicol. 2001, 31, 737).
Bez obzira na subjektivne ili objektivne razloge, činjenica je da kondomi ne pružaju obećanu zaštitu. To i nije čudno jer su se kondomi pojavili na tržištu bez potvrde klasičnih medicinskih eksperimenata; niti itko pokušava provesti klinička ispitivanja na način kako se to radi s ostalim farmaceutsko-medicinskim proizvodima (lijekovi, pomagala...). Preostaju tek simulacije s modelima koji ne odgovaraju stvarnosti, pa su zaključci uvijek nedorečeni. Takvi »in vitro« modeli uključuju testove električne vodljivosti, propusnosti, rastezljivosti, napuhavanja i zagrijavanja kondoma. Na osnovi tih testova potencijalni se korisnici kondoma uvjeravaju u sigurnost njihove upotrebe! Svi ljudi koji koriste kondome na taj se način pretvaraju u statistički uzorak za naknadne epidemiološke i sociološke analize. Velik broj upravo takvih analiza pokazuje neutemeljenost tvrdnjâ da su kondomi sigurno sredstvo zaštite protiv spolno prenosivih bolesti ili neželjene trudnoće. Dakle, tvrdnje o nedjelotvornosti kondoma nisu pseudoznanost (što se često »imputira« u hrvatskim medijima), već iza takvih tvrdnja stoje relevantne znanstvene studije i institucije.
Seksualna patologija
Znanstveni rezultati o nedjelotvornosti kondoma pri zaštiti od spolno prenosivih bolesti svakako upozoravaju na visok rizik njihove upotrebe, ali još više upozoravaju na poremećeni odnos zapadnog društva prema ljudskoj spolnosti. Iako je, zbog prirode spolnog odnosa, teško očekivati tržišnu pojavu pouzdanog »superkondoma«, čak ni takav proizvod ne bi predstavljao efikasno sredstvo za sprečavanje globalne seksualne patologije. »Doprinos« kemije materijala u obliku gumenog kondoma samo je nastavak nagrdne znanstvene asistencije ljudskoj spolnost: silikonske grudi, kontracepcijske pilule, estrogenski eliksiri za žene u menopauzi, viagra... Ideja kondoma poklapa se s redukcionizmom prirodnih znanosti: ljudski spolni odnos sveden je na hormone i genitalije, a svi popratni problemi (trudnoća i bolesti) rješavaju se običnom gumicom.
U svakom slučaju, kondom na tržištu jest bizaran proizvod industrije polimera čija preventivna svojstva nemaju znanstvenu utemeljenost, a njegova upotreba pretvara ljudski intimni odnos u običnu lakrdiju.
Kršćanska inicijativa »Pro scientia«
Glas Koncila, broj 10 (1550), 7.3.2004.
Astma iz bazena
Belgijski znanstvenici sa Katoličkog sveučilišta u Louvainu nedavno su
objavili studiju u kojoj tvrde da je kupanje i boravak na bazenima važan
faktor rizika za pojavu astme kod djece (EHP 2006,114,1567). To se
odnosi na otvorene i zatvorene bazene u kojima se voda redovito klorira -
dakle, uglavnom svi bazeni!
Kloriranje, postupak kojim se provodi dezinfekcija bazenske vode, ujedno je i postupak kojim se u bazenskoj vodi stvaraju znatne količine neželjenih nusprodukata: trikloramin, aldehidi, kloroform, trihalometani i drugi halogenirani ugljikovodici... Svi ti štetni produkti kloriranja nastaju reakcijom plinovitoga klora s organskom materijom koju kupači unose u bazensku vodu (znoj, dlake, urin, epitel kože...). Pritom je posebno štetan trikloramin (ili dušikov triklorid), plinoviti produkt netopljiv u vodi, koji bazenima daje karakterističan miris klora. Autori smatraju da je upravo trikloramin glavni bazenski faktor, odnosno »krivac« za pojavu astme kod djece koja koriste bazene za kupanje.
Trikloramin u bazenu
Dokazano je da trikloramin oštećuje plućni epitel kod plivača i da uzrokuje pojavu astme kao profesionalnog oboljenja kod učitelja plivanja i spasilaca. Trikloramin uzrokuje iritaciju očiju i gornjih dišnih putova, a njegovo štetno djelovanje po svom intenzitetu odgovara djelovanju klora i formaldehida, poznate kancerogene kemikalije.
Prosječna koncentracija trikloramina u bazenskom prostoru iznosi oko 0.5 miligrama u prostornom metru, što je najviša vrijednost izmjerena za koncentraciju otrovnih plinova kojima su izložena djeca (prema podatcima Svjetske zdravstvene organizacije te vrijednosti za druge plinove ne iznose više od 0.3 miligrama). U tim koncentracijama trikloramin je snažan oksidans koji razara tanke plućne spojnice i povećava propusnost plućnog epitela. Na taj način dolazi do povećanog prolaza proteina i alergena kroz stjenku u plućno tkivo što dovodi do različitih upala i alergijskih reakcija, uključujući i astmu.
Studija utjecaja »atmosfere« bazena na pojavu i razvoj astme provedena je na uzorku do pet stotina školske djece. Znanstvenici su provjeravali i ostale faktore rizika za pojavu astme poput pušenja u obitelji, dojenja, kućnih ljubimaca, pojava alergijskih bolesti u obitelji... Pritom znanstvenici posebno naglašavaju kako se genetičkim faktorima ne može objasniti dramatičan porast astme među djecom razvijenih zemalja. Kontaminacija okoliša i promjene načina života u zapadnim zemljama imaju svoju posebnu cijenu - zdravlje djece. Kloriranje bazenskih voda i pojava astme samo je jedan takav primjer.
Potrebne mjere opreza
U navedenom radu belgijski znanstvenici predlažu poduzimanje zaštitnih mjera. Poseban oprez potreban je kod male djece, čija se pluća tek razvijaju i koja koriste plitke bazene s najtoplijom vodom. Upravo je u takvim bazenima koncentracija razgradnih produkata uslijed kloriranja vode najveća!
Minimum pristojnosti prema redovitim kupačima bila bi vidljiva obavijest o mogućim neželjenim posljedicama uporabe bazenskih voda. To posebno postaje aktualno nakon navedene objavljene studije.
Ta studija, osim što uvjerljivo povezuje pojavu astme kod djece i boravak u bazenskim prostorima koji su redovito zagađeni razgradnim produktima kloriranja, ona otvara i druga važna pitanja. Među prvima je sigurnost pijenja vode iz vodovoda koja se redovito klorira. Kloriranjem pitke vode također se stvara niz razgradnih štetnih produkata iako u nižim koncentracijama. Osim što neki to drže »kemijskim nasiljem« nad pitkom vodom, drugi ga nazivaju i »političkim nasiljem« smatrajući da činom kloriranja potrošač gubi pravo izbora - želi li piti kloriranu vodu ili ne...
Glas Koncila, broj 42 (1686), 15.10.2006.
Kloriranje, postupak kojim se provodi dezinfekcija bazenske vode, ujedno je i postupak kojim se u bazenskoj vodi stvaraju znatne količine neželjenih nusprodukata: trikloramin, aldehidi, kloroform, trihalometani i drugi halogenirani ugljikovodici... Svi ti štetni produkti kloriranja nastaju reakcijom plinovitoga klora s organskom materijom koju kupači unose u bazensku vodu (znoj, dlake, urin, epitel kože...). Pritom je posebno štetan trikloramin (ili dušikov triklorid), plinoviti produkt netopljiv u vodi, koji bazenima daje karakterističan miris klora. Autori smatraju da je upravo trikloramin glavni bazenski faktor, odnosno »krivac« za pojavu astme kod djece koja koriste bazene za kupanje.
Trikloramin u bazenu
Dokazano je da trikloramin oštećuje plućni epitel kod plivača i da uzrokuje pojavu astme kao profesionalnog oboljenja kod učitelja plivanja i spasilaca. Trikloramin uzrokuje iritaciju očiju i gornjih dišnih putova, a njegovo štetno djelovanje po svom intenzitetu odgovara djelovanju klora i formaldehida, poznate kancerogene kemikalije.
Prosječna koncentracija trikloramina u bazenskom prostoru iznosi oko 0.5 miligrama u prostornom metru, što je najviša vrijednost izmjerena za koncentraciju otrovnih plinova kojima su izložena djeca (prema podatcima Svjetske zdravstvene organizacije te vrijednosti za druge plinove ne iznose više od 0.3 miligrama). U tim koncentracijama trikloramin je snažan oksidans koji razara tanke plućne spojnice i povećava propusnost plućnog epitela. Na taj način dolazi do povećanog prolaza proteina i alergena kroz stjenku u plućno tkivo što dovodi do različitih upala i alergijskih reakcija, uključujući i astmu.
Studija utjecaja »atmosfere« bazena na pojavu i razvoj astme provedena je na uzorku do pet stotina školske djece. Znanstvenici su provjeravali i ostale faktore rizika za pojavu astme poput pušenja u obitelji, dojenja, kućnih ljubimaca, pojava alergijskih bolesti u obitelji... Pritom znanstvenici posebno naglašavaju kako se genetičkim faktorima ne može objasniti dramatičan porast astme među djecom razvijenih zemalja. Kontaminacija okoliša i promjene načina života u zapadnim zemljama imaju svoju posebnu cijenu - zdravlje djece. Kloriranje bazenskih voda i pojava astme samo je jedan takav primjer.
Potrebne mjere opreza
U navedenom radu belgijski znanstvenici predlažu poduzimanje zaštitnih mjera. Poseban oprez potreban je kod male djece, čija se pluća tek razvijaju i koja koriste plitke bazene s najtoplijom vodom. Upravo je u takvim bazenima koncentracija razgradnih produkata uslijed kloriranja vode najveća!
Minimum pristojnosti prema redovitim kupačima bila bi vidljiva obavijest o mogućim neželjenim posljedicama uporabe bazenskih voda. To posebno postaje aktualno nakon navedene objavljene studije.
Ta studija, osim što uvjerljivo povezuje pojavu astme kod djece i boravak u bazenskim prostorima koji su redovito zagađeni razgradnim produktima kloriranja, ona otvara i druga važna pitanja. Među prvima je sigurnost pijenja vode iz vodovoda koja se redovito klorira. Kloriranjem pitke vode također se stvara niz razgradnih štetnih produkata iako u nižim koncentracijama. Osim što neki to drže »kemijskim nasiljem« nad pitkom vodom, drugi ga nazivaju i »političkim nasiljem« smatrajući da činom kloriranja potrošač gubi pravo izbora - želi li piti kloriranu vodu ili ne...
Glas Koncila, broj 42 (1686), 15.10.2006.
Ftalati - nasilje nad higijenom
Nedavno je objavljena studija američkih znanstvenica, pod vodstvom
Sheele Sathyanarayane sa Sveučilišta u Seeatleu, koje upozoravaju da su
kozmetički proizvodi za djecu važan izvor kontaminacije ftalatima
(Pediatrics 2008, 121, e 269). Studija je izazvala priličan medijski
interes, uključujući i hrvatski medijski prostor, vjerojatno stoga što
je objavljena u poznatom službenom časopisu Američke pedijatrijske
akademije »Pediatrics«, te stoga što taj znanstveni rad potpisuje i
ugledna nacionalna institucija Centar za kontrolu i sprečavanje bolesti
(CDC).
Tako su ftalati, »zloglasni« aditivi iz plastike, ponovo vraćeni u središte interesa znanosti i javnosti. No, ovaj put njihova prisutnost i toksikologija nije povezana s plastičnim proizvodima, već s kozmetikom za malu djecu. Američke znanstvenice su otkrile da losioni, šamponi i puderi namijenjeni za higijenu beba predstavljaju značajan izvor kontaminacije tim toksičnim spojevima. To su dokazale mjerenjem razgradnih spojeva ftalata, tzv. ftalatnih metabolita, u urinu djece nakon dermalne aplikacije kozmetičkih sredstava. Istraživanje je provedeno nad skupinom od 163 djece čije su majke, 24 sata prije laboratorijskih mjerenja, »prijavljivale« primjenu komercijalnih proizvoda za higijenu, a zatim bi »donirale« znanstvenicama pelene natopljene urinom.
»Duboko pod kožom«
Ftalati su skupina kemijskih spojeva za koje je poznato da izazivaju različite razvojne i reprodukcijske poremećaje (reprotoksični su) kod djece. Uzrokuju hormonske poremećaje, alergije i oštećenja genetskog materijala (DNA). Djeca su posebno osjetljiva prema djelovanju ftalata iz kozmetičkih proizvoda, jer se njihov hormonski i reprodukcijski sustav tek razvija, te stoga što je njihova relativna površina tijela, na kojoj se primjenjuju kozmetička sredstva, znatno veća nego kod odraslih ljudi. Znanstvenike je, u toksičnost ftalata, posebno uvjerila studija objavljena 2005. godine u časopisu Environmental Health Perspectives, u kojoj je Shanna Swan, sa Sveučilišta u Rochesteru, dokazala da ftalati izazivaju genitalne promjene kod muških fetusa (dvostruko smanjeni anogenitalni razmak). Ti su rezultati potvrdili ranije uočene genitalne poremećaje na eksperimentalnim životinjama. Rezultati tih studija upozoravaju, posebno trudnice, da redovita primjena ftalatima »obogaćene« kozmetike predstavlja zdravstveni rizik u razvoju fetusa. Ti su rezultati, također, postali znanstveno opravdanje za projekt »Duboko pod kožom« (»Skin deep«) koji provodi Radna grupa za okoliš (EWG), a u kojem se upozorava da je kozmetika postala poseban oblik kemijskog nasilja nad higijenom (link).
Ftalati se, uz ostalo, koriste kao omekšivači za plastiku. Stoga su sve dječje igračke od mekane plastike, zapravo, natopljene ftalatima. Budući da se kemijski ne vežu za polimernu strukturu plastike, s vremenom migriraju i ispiru se u okoliš. No, taj »okoliš« najčešće su bila dječja usta. Upozorenja znanstvenika, medijske uzbune i pritisak javnosti doveli su do službenog preispitivanja sigurnosti ftalata. Nakon afera s ftalatima u dječjim igračkama, Europska unija je 2006. godine zabranila uporabu nekih ftalata (npr. DEHP, DiNP, DBP, di-izodecil ftalat) u proizvodnji plastičnih predmeta za djecu. No, dvadesetak drugih ftalata nije zabranjeno. Neki od njih koriste se u proizvodnji kozmetičkih proizvoda gdje služe kao fiksativi mirisa (omogućuju sporije oslobađanje parfema) ili kao otapala. Kozmetika za djecu redovito sadrži ftalate i to, najčešće, bez ikakve deklaracije. Uglavnom se skrivaju pod nazivima »miris«, »fragrance« ili »parfem«, što su zakonski dozvoljeni načini obilježavanja određenog kozmetičkog sadržaja.
Civilizacijski neprihvatljiv rizik
Bez obzira na industrijska uvjeravanja da se radi o neškodljivim spojevima, ftalati predstavljaju civilizacijski neprihvatljiv rizik. Njihova primjena u kozmetici, koja je mnogo starija od tih sintetskih spojeva, nema znanstveno opravdanje. Iako postoje sigurnije i zdravije alternative za ftalate, poput citratnih estera, kozmetička industrija ne razmatra njihovu primjenu, jer je njihova cijena deset do sto puta viša. Osim što to jasno govori o odnosu industrije prema potrošačima, upućuje i na zaključak da je industrijskom lobiju jeftiniji pritisak na politiku i zakonodavstvo, nego nova razvojna rješenja i inovacije korisne ljudima i prirodi. Arnold Tukker, programski savjetnik za održive inovacije Nizozemske znanstvene organizacije TNO tvrdi: »Alternative za ftalate neće se naširoko provjeravati, niti primjenjivati, sve dok se industriji ne nametne zabrana za ftalate.« Čini se da je za kraj priče o ftalatima u kozmetici potreban još jedan ciklus znanstvenih upozorenja, medijske pozornosti i pritiska javnosti...
Glas Koncila, broj 7 (1756), 17.2.2008.
Tako su ftalati, »zloglasni« aditivi iz plastike, ponovo vraćeni u središte interesa znanosti i javnosti. No, ovaj put njihova prisutnost i toksikologija nije povezana s plastičnim proizvodima, već s kozmetikom za malu djecu. Američke znanstvenice su otkrile da losioni, šamponi i puderi namijenjeni za higijenu beba predstavljaju značajan izvor kontaminacije tim toksičnim spojevima. To su dokazale mjerenjem razgradnih spojeva ftalata, tzv. ftalatnih metabolita, u urinu djece nakon dermalne aplikacije kozmetičkih sredstava. Istraživanje je provedeno nad skupinom od 163 djece čije su majke, 24 sata prije laboratorijskih mjerenja, »prijavljivale« primjenu komercijalnih proizvoda za higijenu, a zatim bi »donirale« znanstvenicama pelene natopljene urinom.
»Duboko pod kožom«
Ftalati su skupina kemijskih spojeva za koje je poznato da izazivaju različite razvojne i reprodukcijske poremećaje (reprotoksični su) kod djece. Uzrokuju hormonske poremećaje, alergije i oštećenja genetskog materijala (DNA). Djeca su posebno osjetljiva prema djelovanju ftalata iz kozmetičkih proizvoda, jer se njihov hormonski i reprodukcijski sustav tek razvija, te stoga što je njihova relativna površina tijela, na kojoj se primjenjuju kozmetička sredstva, znatno veća nego kod odraslih ljudi. Znanstvenike je, u toksičnost ftalata, posebno uvjerila studija objavljena 2005. godine u časopisu Environmental Health Perspectives, u kojoj je Shanna Swan, sa Sveučilišta u Rochesteru, dokazala da ftalati izazivaju genitalne promjene kod muških fetusa (dvostruko smanjeni anogenitalni razmak). Ti su rezultati potvrdili ranije uočene genitalne poremećaje na eksperimentalnim životinjama. Rezultati tih studija upozoravaju, posebno trudnice, da redovita primjena ftalatima »obogaćene« kozmetike predstavlja zdravstveni rizik u razvoju fetusa. Ti su rezultati, također, postali znanstveno opravdanje za projekt »Duboko pod kožom« (»Skin deep«) koji provodi Radna grupa za okoliš (EWG), a u kojem se upozorava da je kozmetika postala poseban oblik kemijskog nasilja nad higijenom (link).
Ftalati se, uz ostalo, koriste kao omekšivači za plastiku. Stoga su sve dječje igračke od mekane plastike, zapravo, natopljene ftalatima. Budući da se kemijski ne vežu za polimernu strukturu plastike, s vremenom migriraju i ispiru se u okoliš. No, taj »okoliš« najčešće su bila dječja usta. Upozorenja znanstvenika, medijske uzbune i pritisak javnosti doveli su do službenog preispitivanja sigurnosti ftalata. Nakon afera s ftalatima u dječjim igračkama, Europska unija je 2006. godine zabranila uporabu nekih ftalata (npr. DEHP, DiNP, DBP, di-izodecil ftalat) u proizvodnji plastičnih predmeta za djecu. No, dvadesetak drugih ftalata nije zabranjeno. Neki od njih koriste se u proizvodnji kozmetičkih proizvoda gdje služe kao fiksativi mirisa (omogućuju sporije oslobađanje parfema) ili kao otapala. Kozmetika za djecu redovito sadrži ftalate i to, najčešće, bez ikakve deklaracije. Uglavnom se skrivaju pod nazivima »miris«, »fragrance« ili »parfem«, što su zakonski dozvoljeni načini obilježavanja određenog kozmetičkog sadržaja.
Civilizacijski neprihvatljiv rizik
Bez obzira na industrijska uvjeravanja da se radi o neškodljivim spojevima, ftalati predstavljaju civilizacijski neprihvatljiv rizik. Njihova primjena u kozmetici, koja je mnogo starija od tih sintetskih spojeva, nema znanstveno opravdanje. Iako postoje sigurnije i zdravije alternative za ftalate, poput citratnih estera, kozmetička industrija ne razmatra njihovu primjenu, jer je njihova cijena deset do sto puta viša. Osim što to jasno govori o odnosu industrije prema potrošačima, upućuje i na zaključak da je industrijskom lobiju jeftiniji pritisak na politiku i zakonodavstvo, nego nova razvojna rješenja i inovacije korisne ljudima i prirodi. Arnold Tukker, programski savjetnik za održive inovacije Nizozemske znanstvene organizacije TNO tvrdi: »Alternative za ftalate neće se naširoko provjeravati, niti primjenjivati, sve dok se industriji ne nametne zabrana za ftalate.« Čini se da je za kraj priče o ftalatima u kozmetici potreban još jedan ciklus znanstvenih upozorenja, medijske pozornosti i pritiska javnosti...
Glas Koncila, broj 7 (1756), 17.2.2008.
Pohlepa za carskim rezom
Carski rez je kirurški zahvat kojim se prekida trudnoća, a dijete se
kroz napravljeni abdominalni otvor izvlači iz majčine utrobe. Taj
jednostavni operacijski zahvat nije nikakva novost u medicini, a
primjenjuje se u situacijama kada je prirodni, vaginalni porod vrlo
rizičan za zdravlje majke ili djeteta.
Komplikacije pri porodu koje opravdavaju carski rez uglavnom su rijetke. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije učestalost takvih zahvata trebala bi biti manja od 10 posto. Međutim, u posljednjih nekoliko desetljeća učestalost carskih rezova znatno je porasla (Int. J. Gynecol. Obstet. 2003, 82, 399). U SAD, Meksiku, Italiji, Brazilu i Kini gotovo svaki treći porod završava se carskim rezom! Godine 1981. u Francuskoj učestalost carskog reza iznosila je 10 posto, g. 1995. više od 15 posto, a danas oko 20 posto. Sličan trend vrijedi i za Veliku Britaniju, Njemačku, Tursku i druge zemlje u kojima se svako peto dijete rađa operacijskim rezom majke. U indijskim gradovima učestalost carskog reza u posljednjih 40 godina porasla je čak osam puta. Za takav nagli porast broja carskih rezova ne postoje posebni medicinski razlozi, već je to posljedica izbora samih trudnica. Sve je veći broj majki koje se, bez ikakvih medicinskih indikacija, samovoljno odlučuju za carski rez (Br. Med. J. 2000, 320, 1072).
Epidemija carskih rezova
Michel Odent, svjetski poznati porodničar, smatra da se radi o nepotrebnoj epidemiji carskih rezova s nepredvidljivim posljedicama za buduće naraštaje. U svojoj najnovijoj knjizi »Ceasarean« (Free Association Books, London, 2004) upozorava na tu »civilizacijsku bolest« zbog koje je rođenje sve većeg broja djece obilježeno specifičnim otporom majke prema prirodi. »Pohlepom za carskim rezom« izbjegava se iskustvo iščekivanja termina, trudova i napora tiskanja, a porod se pretvara u programiranu operaciju koja se prema dogovoru može naručiti i »obaviti« po danu, u vrijeme vikenda ili u vrijeme dežurstva osobnog liječnika. Odent podsjeća da je vrijeme trudova vrijeme intenzivne komunikacije majke i djeteta, vrlo važne za njegov budući razvoj. U tim posebnim trenucima dolazi do pojačanog lučenja »koktela ljubavnih hormona«, posebice oksitocina i endorfina. Dijete lišeno iskustva majčinih trudova ostaje zakinuto za djelovanje tih hormona, što može dovesti do različitih poremećaja u kasnijim godinama. Odent smatra da su nasilna ponašanja, autizam, anorexia nervosa i sklonost samoubojstvu moguće posljedice hormonskog nedostatka u vrlo osjetljivoj fazi života.
Medikalizacija života
Epidemija carskih rezova uklapa se u opću medikalizaciju društva. Spolnost, starost, smrt i rađanje predstavljaju tek biokemijske procese koji se mogu regulirati i ispravljati znanstvenim otkrićima. Rađaonice su pretvorene u »tvornice djece«. Tako je Polyclinique de l'Atlantique poznata »baby factory« nedaleko od Nantesa u Francuskoj koja godišnje »producira« više od pet tisuća beba. Odjeli za porod opremljeni su kemijskim arsenalom protiv patnje i boli - anestetici, analgetici, narkotici, sedativi, trankvilizanti... »Mnoge babice smatraju da je porođajna bol važna za odnos majke i djeteta. To je srednjovjekovno razmišljanje!« - tvrdi Heleen van Royen, autorica knjige »Sretna domaćica« (Rowohlt, Reinbek, 2002). Opravdavajući slobodan izbor trudnice o načinu i vremenu poroda, prof. Elmar Joura sa Sveučilišta u Beču smatra dobrim što su »žene postale aktivan dio procesa«. U Italiji svaka druga trudnica zahtijeva »kemoterapiju porođajnih boli«. Vrlo je vjerojatno da je i to razlog što u Italiji nedostaje više od 1500 anesteziologa. Konačno, i mediji su poduprli »egzodus« žena od prirodnog poroda. Bespotrebne patnje trudnica tabloidi su obilježili parolom »too posh to push« (»isuviše otmjena da bi tiskala«), a primjerima Victorije Beckham, Liz Hurley, Kate Moss i drugih poznatih žena predstavili su model moderne majke.
Cijena opsesije
Prema podacima britanskoga Nacionalnog zdravstvenog sustava, godišnje se potroši 206 milijuna dolara više zbog euforije carskog reza. Jedan carski rez je 1800 dolara skuplji od prirodnog poroda. U privatnim klinikama, poput razvikane klinike Portland, kompletan paket usluga za carski rez stoji oko 15 tisuća dolara! Stoga mjerodavne institucije nastoje smanjiti broj i učestalost carskih rezova. No Michel Odent smatra da se organizacijskim i financijskim mjerama ne može utjecati na opsesiju carskim rezom: »Potreba da se prereže trbuh i izvadi dijete postala je fiksacija, san, ljudska fantazija. Taj san nije mrtav. Legenda o Apolonu opisuje rođenje njegova sina - otvaranjem trbuha njegove žene. Fantazija je i danas prisutna. Mattel proizvodi 'barbie' lutke iz kojih djeca izvlače 'bebu' kroz otvor u trbuhu.« Odent upozorava da jedino otkrivanje zdravog odnosa prema prirodi i životu može smanjiti pohlepu za carskim rezom. Trudnoj ženi nisu potrebni stalni pregledi ultrazvukom, već mir, sigurnost i privatnost, te mudrost i podrška žena koje su prošle iskustvo prirodnog poroda. On se protivi da atmosferu rađaonice narušava brojno bolničko osoblje, te muškarci ili pak žene koje nisu majke: »Sisavci ne rađaju u blizini predatora!«
Pohlepa za carskim rezom pokazatelj je poremećenog ljudskog odnosa prema životu. U medikaliziranom društvu patnja i bol nemaju niti vrijednost niti smisao, a moderna medicina narušila je sposobnost čovjeka da se s njima suoči. Svojom službom prisilila je žene na beskrajnu potragu za porodom koji je optimalan prema međunarodnim kriterijima, potraga koja će ih zauvijek pretvoriti u potrošače. »One ljude koji žele slaviti življenje, nasuprot pukom održanju života«, Ivan Illich, autor knjige »Medicinska nemeza« (Marion Boyars Publ., London, 2002), poziva da »umjesto brige oko zdravstvenog sustava, skrenu svoj pogled, svoje misli prema umijeću življenja, umijeću patnje, umijeću rađanja i umijeću umiranja«.
Kršćanska inicijativa »Pro scientia«
Glas Koncila, broj 18 (1558), 2.5.2004.
Komplikacije pri porodu koje opravdavaju carski rez uglavnom su rijetke. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije učestalost takvih zahvata trebala bi biti manja od 10 posto. Međutim, u posljednjih nekoliko desetljeća učestalost carskih rezova znatno je porasla (Int. J. Gynecol. Obstet. 2003, 82, 399). U SAD, Meksiku, Italiji, Brazilu i Kini gotovo svaki treći porod završava se carskim rezom! Godine 1981. u Francuskoj učestalost carskog reza iznosila je 10 posto, g. 1995. više od 15 posto, a danas oko 20 posto. Sličan trend vrijedi i za Veliku Britaniju, Njemačku, Tursku i druge zemlje u kojima se svako peto dijete rađa operacijskim rezom majke. U indijskim gradovima učestalost carskog reza u posljednjih 40 godina porasla je čak osam puta. Za takav nagli porast broja carskih rezova ne postoje posebni medicinski razlozi, već je to posljedica izbora samih trudnica. Sve je veći broj majki koje se, bez ikakvih medicinskih indikacija, samovoljno odlučuju za carski rez (Br. Med. J. 2000, 320, 1072).
Epidemija carskih rezova
Michel Odent, svjetski poznati porodničar, smatra da se radi o nepotrebnoj epidemiji carskih rezova s nepredvidljivim posljedicama za buduće naraštaje. U svojoj najnovijoj knjizi »Ceasarean« (Free Association Books, London, 2004) upozorava na tu »civilizacijsku bolest« zbog koje je rođenje sve većeg broja djece obilježeno specifičnim otporom majke prema prirodi. »Pohlepom za carskim rezom« izbjegava se iskustvo iščekivanja termina, trudova i napora tiskanja, a porod se pretvara u programiranu operaciju koja se prema dogovoru može naručiti i »obaviti« po danu, u vrijeme vikenda ili u vrijeme dežurstva osobnog liječnika. Odent podsjeća da je vrijeme trudova vrijeme intenzivne komunikacije majke i djeteta, vrlo važne za njegov budući razvoj. U tim posebnim trenucima dolazi do pojačanog lučenja »koktela ljubavnih hormona«, posebice oksitocina i endorfina. Dijete lišeno iskustva majčinih trudova ostaje zakinuto za djelovanje tih hormona, što može dovesti do različitih poremećaja u kasnijim godinama. Odent smatra da su nasilna ponašanja, autizam, anorexia nervosa i sklonost samoubojstvu moguće posljedice hormonskog nedostatka u vrlo osjetljivoj fazi života.
Medikalizacija života
Epidemija carskih rezova uklapa se u opću medikalizaciju društva. Spolnost, starost, smrt i rađanje predstavljaju tek biokemijske procese koji se mogu regulirati i ispravljati znanstvenim otkrićima. Rađaonice su pretvorene u »tvornice djece«. Tako je Polyclinique de l'Atlantique poznata »baby factory« nedaleko od Nantesa u Francuskoj koja godišnje »producira« više od pet tisuća beba. Odjeli za porod opremljeni su kemijskim arsenalom protiv patnje i boli - anestetici, analgetici, narkotici, sedativi, trankvilizanti... »Mnoge babice smatraju da je porođajna bol važna za odnos majke i djeteta. To je srednjovjekovno razmišljanje!« - tvrdi Heleen van Royen, autorica knjige »Sretna domaćica« (Rowohlt, Reinbek, 2002). Opravdavajući slobodan izbor trudnice o načinu i vremenu poroda, prof. Elmar Joura sa Sveučilišta u Beču smatra dobrim što su »žene postale aktivan dio procesa«. U Italiji svaka druga trudnica zahtijeva »kemoterapiju porođajnih boli«. Vrlo je vjerojatno da je i to razlog što u Italiji nedostaje više od 1500 anesteziologa. Konačno, i mediji su poduprli »egzodus« žena od prirodnog poroda. Bespotrebne patnje trudnica tabloidi su obilježili parolom »too posh to push« (»isuviše otmjena da bi tiskala«), a primjerima Victorije Beckham, Liz Hurley, Kate Moss i drugih poznatih žena predstavili su model moderne majke.
Cijena opsesije
Prema podacima britanskoga Nacionalnog zdravstvenog sustava, godišnje se potroši 206 milijuna dolara više zbog euforije carskog reza. Jedan carski rez je 1800 dolara skuplji od prirodnog poroda. U privatnim klinikama, poput razvikane klinike Portland, kompletan paket usluga za carski rez stoji oko 15 tisuća dolara! Stoga mjerodavne institucije nastoje smanjiti broj i učestalost carskih rezova. No Michel Odent smatra da se organizacijskim i financijskim mjerama ne može utjecati na opsesiju carskim rezom: »Potreba da se prereže trbuh i izvadi dijete postala je fiksacija, san, ljudska fantazija. Taj san nije mrtav. Legenda o Apolonu opisuje rođenje njegova sina - otvaranjem trbuha njegove žene. Fantazija je i danas prisutna. Mattel proizvodi 'barbie' lutke iz kojih djeca izvlače 'bebu' kroz otvor u trbuhu.« Odent upozorava da jedino otkrivanje zdravog odnosa prema prirodi i životu može smanjiti pohlepu za carskim rezom. Trudnoj ženi nisu potrebni stalni pregledi ultrazvukom, već mir, sigurnost i privatnost, te mudrost i podrška žena koje su prošle iskustvo prirodnog poroda. On se protivi da atmosferu rađaonice narušava brojno bolničko osoblje, te muškarci ili pak žene koje nisu majke: »Sisavci ne rađaju u blizini predatora!«
Pohlepa za carskim rezom pokazatelj je poremećenog ljudskog odnosa prema životu. U medikaliziranom društvu patnja i bol nemaju niti vrijednost niti smisao, a moderna medicina narušila je sposobnost čovjeka da se s njima suoči. Svojom službom prisilila je žene na beskrajnu potragu za porodom koji je optimalan prema međunarodnim kriterijima, potraga koja će ih zauvijek pretvoriti u potrošače. »One ljude koji žele slaviti življenje, nasuprot pukom održanju života«, Ivan Illich, autor knjige »Medicinska nemeza« (Marion Boyars Publ., London, 2002), poziva da »umjesto brige oko zdravstvenog sustava, skrenu svoj pogled, svoje misli prema umijeću življenja, umijeću patnje, umijeću rađanja i umijeću umiranja«.
Kršćanska inicijativa »Pro scientia«
Glas Koncila, broj 18 (1558), 2.5.2004.
Bisfenol A - otrov iz plastike
Ovog su mjeseca objavljene dvije znanstvene studije koje upozoravaju da
bisfenol A, u vrlo niskim koncentracijama, izaziva niz teških poremećaja
kod laboratorijskih životinja (EHP 2005, 113, 7713; PNAS 2005, 102,
7014). U nanogramskim i pikogramskim količinama (»nano« je milijunti, a
»piko« milijarditi dio miligrama!) taj otrovni spoj može uzrokovati
ubrzano spolno sazrijevanje ženkâ, hormonske poremećaje kod mužjaka,
povećanje prostate i pad broja spermija, povećanu smrtnost fetusa,
kromosomske poremećaje, narušavanje imuniteta te poremećaje u ponašanju
poput hiperaktivnosti, agresivnosti i poremećaj spolne orijentacije...
Bisfenol A je kemikalija koja se koristi u proizvodnji polikarbonatne
plastike (tvrda prozirna plastika) i nalazi se u mnogim proizvodima
poput plastičnih dječjih bočica (Avent, Chicco, Nuk, Hipp), posuda za
hranu (namjena za mikrovalne pećnice), te u konzervama i limenkama za
piće (koristi se za unutrašnje oblaganje metalne ambalaže)... U kontaktu
s hranom ili pićem polikarbonatna plastična ambalaža redovito ispušta
bisfenol A, i to u količinama koje izazivaju navedene poremećaje kod
eksperimentalnih životinja.
U poznatom znanstvenom časopisu »Environmental Health Perspectives« Frederick vom Saal i Claude Hughes objavili su vrlo opsežan komparativan pregled svih znanstvenih radova u kojima se ispituju biološki i toksikološki učinci bisfenola A. Od ukupno 115 znanstvenih radova u njih 94 dokazani su štetni učinci bisfenola A, i to u koncentracijama koje su niže od službeno »preporučene« dnevne doze za ljude (50 mikrograma na kilogram tjelesne težine). Većinu preostalih znanstvenih radova, u kojima nisu uočena štetna djelovanja bisfenola A, financijski je podupirala industrija plastike. Prikaz navedene studije, rezultati i dodatna literatura dostupni su javnosti na internet-stranicama sveučilišta u Missouriju.
Zakonske korekcije
Autori te pregledne studije smatraju da je količina prikupljenih znanstvenih informacija u posljednjih nekoliko godina dovoljna da se razmotri zabrana uporabe polikarbonatne plastike pri proizvodnji ambalaže za hranu i piće. Budući da se godišnje proizvodi više od 3 milijuna tona bisfenola A, uz 6 do 10%-tni godišnji porast, industrija plastike se, očekivano, protivi takvim prijedlozima. Steven Hentges, izvršni direktor Američkog vijeća za plastiku, tvrdi: »Ta studija ne mijenja naš zaključak da je bisfenol A u niskim koncentracijama bezopasan za ljudsko zdravlje. Ta studija predstavlja jedno mišljenje, a ne znanstveni zaključak.« Ipak, na temelju objavljene studije u Kaliforniji je nedavno pokrenuta zakonska procedura kojom bi se regulirala uporaba bisfenola A. Wilma Chan, autorica prijedloga novog zakona, smatra da je potrebno zabraniti uporabu bisfenola A za sve proizvode koje koriste djeca. Ukoliko se zakon usvoji, Kalifornija će biti prva država u kojoj se ograničava uporaba bisfenola A.
I druga studija objavljena ovog mjeseca izazvala je burne znanstvene, medijske i političke reakcije (iako ne i u Hrvatskoj). U znanstvenom časopisu »Proceedings of the National Academy of Sciences« Barry Timmms i suradnici pokazali su kako bisfenol A štetno djeluje na fetalni razvoj prostate i mokraćovoda. Mikroskopske promjene često su neuočljive pri rođenju, ali dovode do kasnijih problema s funkcijom prostate - povećanje prostate i razvoj tumora. U eksperimentima su primijenjene dnevne doze od samo 10 mikrograma po kilogramu tjelesne težine, dakle pet puta manje od one doze koja je službeno proglašena sigurnom. Roger Kirby, urolog u londonskoj bolnici »Saint George«, smatra da studija objašnjava sve učestaliju pojavu raka prostate: »Posebno zabrinjava povećana učestalost pojave raka prostate kod mladih ljudi. Očigledno postoji neki faktor iz okoliša.«
Toksikološke korekcije
Znanstvenici su također uočili da pri vrlo visokim koncentracijama ksenoestrogena, poput bisfenola A, ne dolazi do opisanih toksikoloških učinaka. Dakle, one fiziološke efekte koje bisfenol A ne uzrokuje pri visokim koncentracijama, može uzrokovati pri vrlo niskim koncentracijama! Takvo otkriće (za neke je to paradoks, iako je to odavno poznato u području endokrinologije) izazov je za standardnu toksikologiju koja procjenu otrovnosti neke kemikalije temelji na linearnom odnosu doze i učinka. Stoga su sve službeno utemeljene vrijednosti dozvoljenih ili preporučenih doza za različite kemikalije upitne i podložne znatnim korekcijama jer se temelje na preuskom rasponu ispitivanih koncentracija.
Nakon zabrane ftalata (aditivi za omekšavanje plastike) i polibromiranih difenil-etera (inhibitori zapaljenja plastike) može se očekivati i zabrana bisfenola A. Ipak, sve dok ne dođe do tih promjena u zakonskoj (toksikološkoj) regulaciji bisfenola A, ta će kemikalija upitne vrijednosti (i sigurnosti) biti dostupna ljudima u dječjim bočicama, plastičnim posudama za hranu, limenkama i konzervama...
Kršćanska inicijativa »Pro scientia«
Glas Koncila, broj 22 (1614), 29.5.2005.
U poznatom znanstvenom časopisu »Environmental Health Perspectives« Frederick vom Saal i Claude Hughes objavili su vrlo opsežan komparativan pregled svih znanstvenih radova u kojima se ispituju biološki i toksikološki učinci bisfenola A. Od ukupno 115 znanstvenih radova u njih 94 dokazani su štetni učinci bisfenola A, i to u koncentracijama koje su niže od službeno »preporučene« dnevne doze za ljude (50 mikrograma na kilogram tjelesne težine). Većinu preostalih znanstvenih radova, u kojima nisu uočena štetna djelovanja bisfenola A, financijski je podupirala industrija plastike. Prikaz navedene studije, rezultati i dodatna literatura dostupni su javnosti na internet-stranicama sveučilišta u Missouriju.
Zakonske korekcije
Autori te pregledne studije smatraju da je količina prikupljenih znanstvenih informacija u posljednjih nekoliko godina dovoljna da se razmotri zabrana uporabe polikarbonatne plastike pri proizvodnji ambalaže za hranu i piće. Budući da se godišnje proizvodi više od 3 milijuna tona bisfenola A, uz 6 do 10%-tni godišnji porast, industrija plastike se, očekivano, protivi takvim prijedlozima. Steven Hentges, izvršni direktor Američkog vijeća za plastiku, tvrdi: »Ta studija ne mijenja naš zaključak da je bisfenol A u niskim koncentracijama bezopasan za ljudsko zdravlje. Ta studija predstavlja jedno mišljenje, a ne znanstveni zaključak.« Ipak, na temelju objavljene studije u Kaliforniji je nedavno pokrenuta zakonska procedura kojom bi se regulirala uporaba bisfenola A. Wilma Chan, autorica prijedloga novog zakona, smatra da je potrebno zabraniti uporabu bisfenola A za sve proizvode koje koriste djeca. Ukoliko se zakon usvoji, Kalifornija će biti prva država u kojoj se ograničava uporaba bisfenola A.
I druga studija objavljena ovog mjeseca izazvala je burne znanstvene, medijske i političke reakcije (iako ne i u Hrvatskoj). U znanstvenom časopisu »Proceedings of the National Academy of Sciences« Barry Timmms i suradnici pokazali su kako bisfenol A štetno djeluje na fetalni razvoj prostate i mokraćovoda. Mikroskopske promjene često su neuočljive pri rođenju, ali dovode do kasnijih problema s funkcijom prostate - povećanje prostate i razvoj tumora. U eksperimentima su primijenjene dnevne doze od samo 10 mikrograma po kilogramu tjelesne težine, dakle pet puta manje od one doze koja je službeno proglašena sigurnom. Roger Kirby, urolog u londonskoj bolnici »Saint George«, smatra da studija objašnjava sve učestaliju pojavu raka prostate: »Posebno zabrinjava povećana učestalost pojave raka prostate kod mladih ljudi. Očigledno postoji neki faktor iz okoliša.«
Toksikološke korekcije
Znanstvenici su također uočili da pri vrlo visokim koncentracijama ksenoestrogena, poput bisfenola A, ne dolazi do opisanih toksikoloških učinaka. Dakle, one fiziološke efekte koje bisfenol A ne uzrokuje pri visokim koncentracijama, može uzrokovati pri vrlo niskim koncentracijama! Takvo otkriće (za neke je to paradoks, iako je to odavno poznato u području endokrinologije) izazov je za standardnu toksikologiju koja procjenu otrovnosti neke kemikalije temelji na linearnom odnosu doze i učinka. Stoga su sve službeno utemeljene vrijednosti dozvoljenih ili preporučenih doza za različite kemikalije upitne i podložne znatnim korekcijama jer se temelje na preuskom rasponu ispitivanih koncentracija.
Nakon zabrane ftalata (aditivi za omekšavanje plastike) i polibromiranih difenil-etera (inhibitori zapaljenja plastike) može se očekivati i zabrana bisfenola A. Ipak, sve dok ne dođe do tih promjena u zakonskoj (toksikološkoj) regulaciji bisfenola A, ta će kemikalija upitne vrijednosti (i sigurnosti) biti dostupna ljudima u dječjim bočicama, plastičnim posudama za hranu, limenkama i konzervama...
Kršćanska inicijativa »Pro scientia«
Glas Koncila, broj 22 (1614), 29.5.2005.
Teflon - otrovni materijal
Zagrijavanjem teflonske tave na temperaturama od 240 do 350 °C dolazi do
termičkog raspada teflona i razvijanja vrlo otrovnih para. Suprotno
očekivanjima (i reklamama), teflon je materijal koji ne podnosi
temperature pri kojima se često priprema hrana. Koktel otrovnih
kemikalija koji pritom nastaje sadrži monofluoroctenu, trifluorooctenu i
perfluorooktansku kiselinu, tetrafluoroetilen i heksafluoropropen, te
vrlo sitne teflonske nano-čestice. Pri još višim temperaturama (od 350
do 500 °C) raspadom teflona razvijaju se i bojni otrovi -
perfluoroizobuten i karbonilfluorid!
Teflonska gripa
Izlaganje teflonskim parama može izazvati trenutačnu smrt kućnih ptica, kanarinaca i papiga. Evidentirano je na stotine slučajeva takozvane »teflonske toksikoze« - trovanja ptica razgradnim produktima teflona koji uzrokuju teška oštećenja pluća, krvarenja u mozgu, te nekrozu jetre i srčanog mišića. Godine 1998. godine na farmi sveučilišta Missouri uginulo je 1300 pilića (od ukupno 2500) zbog korištenja novoga modela žarulja presvučenih teflonom. Laboratorijski štakori izloženi malom teflonskom uzorku od 20 grama, prethodno zagrijanom na 450 °C, ugibaju za manje od četiri sata! Konačno, i ljudi izloženi teflonskim parama obolijevaju od takozvane teflonske gripe. Simptomi te bolesti slični su »običnoj« gripi - povišena temperatura, groznica, kašalj i bol u grlu. Međutim, ozbiljnih toksikoloških studija o dugoročnim posljedicama izlaganja teflonskim parama još uvijek nema. Najopsežniji prikaz problema teflonske kontaminacije objavila je Radna grupa za okoliš (EWG) s nekoliko stotina znanstvenih referenca (link). Stručnjaci upozoravaju da su mnogi spojevi koji nastaju zagrijavanjem teflona u kuhinji iznimno otrovni, poput kancerogenih tetrafluoroetilena i perfluorooktanske kiseline, zatim perfluoroizobutena koji je deset puta toksičniji od konvencionalnoga bojnog otrova fosgena, te monofluorooctene kiseline koja uzrokuje smrt ljudi i u vrlo niskim koncentracijama (0,7 miligrama po kilogramu tjelesne težine). Stoga je teflonska gripa tek kratkotrajna zdravstvena posljedica pripremanja hrane...
Od A-bombe do kuhinje
Teflon (politetrafluoroetilen) je proizvod industrije polimera (iz 1938. godine) koji je za vrijeme Drugoga svjetskog rata korišten pri procesima proizvodnje atomske bombe. Nakon rata kompanija DuPont predstavila je teflon kao izvanredan materijal za presvlačenje kuhinjskoga posuđa, odjeće, ambalaže, namještaja... Godine 1960. tu »magičnu« plastiku, koja odbija i vodu i masnoće, odobrila je Američka agencija za hranu i lijekove (FDA). Danas gotovo svako domaćinstvo koristi teflonsko posuđe za pripravu hrane. Temperature (240-350 °C) kod kojih dolazi do stvaranja nabrojanih otrovnih spojeva vrlo se lako postižu na plinskom ili električnom štednjaku. Brzim zagrijavanjem teflonske tave, u vremenu od 200 sekunda, postižu se i temperature više od 400 °C! Upotreba teflona pretvara kuhinju u vrlo nezdravi ambijent, a postupak prženja ili pečenja hrane pretvara se tako u »kućnu« proizvodnju (bojnih) otrova.
PFC - kemijska tragedija
Teflonska afera povezana je sa širim problemom globalne kontaminacije polifluoriranim ugljikovodicima (PFC-spojevi). To su sintetski spojevi kojih nema u prirodi, karakterizira ih vrlo čvrsta veza ugljika i fluora (zovu se i organofluorni spojevi), vrlo su otrovni i biološki nerazgradivi, pa se s vremenom sve više akumuliraju u živom svijetu. Nekada ozloglašene, danas zabranjene poliklorirane ugljikovodike (PCB, DDT, dioksini) sada su zamijenili, čini se još otrovniji, polifluorirani ugljikovodici. PFC-spojevi poremećuju hormonske ravnoteže, posebno funkciju štitnjače, uzrokuju rak dojke, testisa, prostate, te oštećenja imunog sustava, narušavaju normalan razvoj fetusa...
Industrijska proizvodnja teflona neizbježno »uključuje« kontaminaciju radnika i okoliša PFC-spojevima. Kemijske kompanije, poput DuPonta i 3M, svake godine izbacuju na stotine tona PFC-spojeva koji se gomilaju u prirodi. Mnogi znanstvenici smatraju - zauvijek! Znanstvene studije jasno pokazuju da je gotovo čitav planet i cjelokupno stanovništvo kontaminirano nerazgradivim organofluornim otrovima (Env. Sci. Techn. 2004, 38, 4489).
Temeljne toksikološke analize i procjene utjecaja teflona (i petnaest drugih PFC-spojeva koji su detektirani u uzorcima ljudske krvi) na ljudsko zdravlje započinju se provoditi tek 50 godina nakon početka njegove masovne upotrebe! Budući da mjerodavne institucije nisu regulirale dozvoljene koncentracije za PFC-spojeve, emisije tih otrovnih plinova (one industrijske i one u kuhinjama) sasvim su legalne.
Teflon pripada listi »zloglasnih« polimera koji u kontaktu s hranom ili pićem ispuštaju otrovne spojeve. Tako, naprimjer, polikarbonatna plastika (PC) ispušta prohormonski otrov bisfenol, PET-ambalaža ispušta kancerogene spojeve DEHP, kloroform i formaldehid, dok je PVC-plastika prepuna otrovnih aditiva poput ftalata, kadmija i olova (vidi »Glas Koncila« 22/2003, 4/2004 i 30/2004). Stručnjaci iz Radne grupe za okoliš (EWG) smatraju da su oznake s upozorenjima na teflonskom posuđu minimum pristojnosti prema neupućenim korisnicima...
Neumjereni znanstveno-tehnološki razvoj svake godine »guši« tržište i okoliš novim materijalima i kemikalijama. Posebno zabrinjava frekvencija njihove pojave: sedam novih kemikalija odobrava se svakodnevno potpisom ovlaštenih institucija! Osamdeset posto prijavljenih materijala i kemikalija odobrava se procedurom koja traje manje od tri tjedna. Objašnjavajući sve veću učestalost alergija, neuroloških bolesti i raka, znanstvenici i liječnici iz američkog Centra za zdravlje djece i okoliš podsjećaju da je u proteklih 50 godina više od 80 tisuća različitih sintetskih kemikalija završilo na globalnom tržištu i u okolišu. Za mnoge vrste kemikalija nikada nisu provedena ispitivanja štetnosti za ljudsko zdravlje, uključujući teflon i organofluorne spojeve. U nametnutim uvjetima industrijske hiperprodukcije ta ispitivanja nisu niti moguća.
Kršćanska inicijativa »Pro scientia«
Glas Koncila, broj 50 (1590), 12.12.2004.
Teflonska gripa
Izlaganje teflonskim parama može izazvati trenutačnu smrt kućnih ptica, kanarinaca i papiga. Evidentirano je na stotine slučajeva takozvane »teflonske toksikoze« - trovanja ptica razgradnim produktima teflona koji uzrokuju teška oštećenja pluća, krvarenja u mozgu, te nekrozu jetre i srčanog mišića. Godine 1998. godine na farmi sveučilišta Missouri uginulo je 1300 pilića (od ukupno 2500) zbog korištenja novoga modela žarulja presvučenih teflonom. Laboratorijski štakori izloženi malom teflonskom uzorku od 20 grama, prethodno zagrijanom na 450 °C, ugibaju za manje od četiri sata! Konačno, i ljudi izloženi teflonskim parama obolijevaju od takozvane teflonske gripe. Simptomi te bolesti slični su »običnoj« gripi - povišena temperatura, groznica, kašalj i bol u grlu. Međutim, ozbiljnih toksikoloških studija o dugoročnim posljedicama izlaganja teflonskim parama još uvijek nema. Najopsežniji prikaz problema teflonske kontaminacije objavila je Radna grupa za okoliš (EWG) s nekoliko stotina znanstvenih referenca (link). Stručnjaci upozoravaju da su mnogi spojevi koji nastaju zagrijavanjem teflona u kuhinji iznimno otrovni, poput kancerogenih tetrafluoroetilena i perfluorooktanske kiseline, zatim perfluoroizobutena koji je deset puta toksičniji od konvencionalnoga bojnog otrova fosgena, te monofluorooctene kiseline koja uzrokuje smrt ljudi i u vrlo niskim koncentracijama (0,7 miligrama po kilogramu tjelesne težine). Stoga je teflonska gripa tek kratkotrajna zdravstvena posljedica pripremanja hrane...
Od A-bombe do kuhinje
Teflon (politetrafluoroetilen) je proizvod industrije polimera (iz 1938. godine) koji je za vrijeme Drugoga svjetskog rata korišten pri procesima proizvodnje atomske bombe. Nakon rata kompanija DuPont predstavila je teflon kao izvanredan materijal za presvlačenje kuhinjskoga posuđa, odjeće, ambalaže, namještaja... Godine 1960. tu »magičnu« plastiku, koja odbija i vodu i masnoće, odobrila je Američka agencija za hranu i lijekove (FDA). Danas gotovo svako domaćinstvo koristi teflonsko posuđe za pripravu hrane. Temperature (240-350 °C) kod kojih dolazi do stvaranja nabrojanih otrovnih spojeva vrlo se lako postižu na plinskom ili električnom štednjaku. Brzim zagrijavanjem teflonske tave, u vremenu od 200 sekunda, postižu se i temperature više od 400 °C! Upotreba teflona pretvara kuhinju u vrlo nezdravi ambijent, a postupak prženja ili pečenja hrane pretvara se tako u »kućnu« proizvodnju (bojnih) otrova.
PFC - kemijska tragedija
Teflonska afera povezana je sa širim problemom globalne kontaminacije polifluoriranim ugljikovodicima (PFC-spojevi). To su sintetski spojevi kojih nema u prirodi, karakterizira ih vrlo čvrsta veza ugljika i fluora (zovu se i organofluorni spojevi), vrlo su otrovni i biološki nerazgradivi, pa se s vremenom sve više akumuliraju u živom svijetu. Nekada ozloglašene, danas zabranjene poliklorirane ugljikovodike (PCB, DDT, dioksini) sada su zamijenili, čini se još otrovniji, polifluorirani ugljikovodici. PFC-spojevi poremećuju hormonske ravnoteže, posebno funkciju štitnjače, uzrokuju rak dojke, testisa, prostate, te oštećenja imunog sustava, narušavaju normalan razvoj fetusa...
Industrijska proizvodnja teflona neizbježno »uključuje« kontaminaciju radnika i okoliša PFC-spojevima. Kemijske kompanije, poput DuPonta i 3M, svake godine izbacuju na stotine tona PFC-spojeva koji se gomilaju u prirodi. Mnogi znanstvenici smatraju - zauvijek! Znanstvene studije jasno pokazuju da je gotovo čitav planet i cjelokupno stanovništvo kontaminirano nerazgradivim organofluornim otrovima (Env. Sci. Techn. 2004, 38, 4489).
Temeljne toksikološke analize i procjene utjecaja teflona (i petnaest drugih PFC-spojeva koji su detektirani u uzorcima ljudske krvi) na ljudsko zdravlje započinju se provoditi tek 50 godina nakon početka njegove masovne upotrebe! Budući da mjerodavne institucije nisu regulirale dozvoljene koncentracije za PFC-spojeve, emisije tih otrovnih plinova (one industrijske i one u kuhinjama) sasvim su legalne.
Teflon pripada listi »zloglasnih« polimera koji u kontaktu s hranom ili pićem ispuštaju otrovne spojeve. Tako, naprimjer, polikarbonatna plastika (PC) ispušta prohormonski otrov bisfenol, PET-ambalaža ispušta kancerogene spojeve DEHP, kloroform i formaldehid, dok je PVC-plastika prepuna otrovnih aditiva poput ftalata, kadmija i olova (vidi »Glas Koncila« 22/2003, 4/2004 i 30/2004). Stručnjaci iz Radne grupe za okoliš (EWG) smatraju da su oznake s upozorenjima na teflonskom posuđu minimum pristojnosti prema neupućenim korisnicima...
Neumjereni znanstveno-tehnološki razvoj svake godine »guši« tržište i okoliš novim materijalima i kemikalijama. Posebno zabrinjava frekvencija njihove pojave: sedam novih kemikalija odobrava se svakodnevno potpisom ovlaštenih institucija! Osamdeset posto prijavljenih materijala i kemikalija odobrava se procedurom koja traje manje od tri tjedna. Objašnjavajući sve veću učestalost alergija, neuroloških bolesti i raka, znanstvenici i liječnici iz američkog Centra za zdravlje djece i okoliš podsjećaju da je u proteklih 50 godina više od 80 tisuća različitih sintetskih kemikalija završilo na globalnom tržištu i u okolišu. Za mnoge vrste kemikalija nikada nisu provedena ispitivanja štetnosti za ljudsko zdravlje, uključujući teflon i organofluorne spojeve. U nametnutim uvjetima industrijske hiperprodukcije ta ispitivanja nisu niti moguća.
Kršćanska inicijativa »Pro scientia«
Glas Koncila, broj 50 (1590), 12.12.2004.
Aspartam - slatki otrov?
Aspartam je sintetska tvar za zaslađivanje hrane i pića. Ta kemikalija,
oko 200 puta slađa od šećera, prehrambeni je aditiv (E951), a poznatija
je pod komercijalnim imenima poput »Natreen« ili »NutraSweet«. Nalazi se
u više od 6000 različitih proizvoda, uključujući dijetalnu hranu,
gazirane sokove, žvakaće gume, zubne paste, lijekove... U Europi i SAD
godišnje se troši više do 10 tisuća tona aspartama, a procjenjuje se da
ga više od 200 milijuna ljudi redovito koristi u prehrambene svrhe .
Američka Agencija za hranu i lijekove (FDA) odobrila je upotrebu aspartama 1981. godine, dok je slična odluka u Europi donesena 13 godina kasnije. Na temelju objavljenih studija iz 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća (danas već zastarjelih?) mjerodavne institucije odredile su preporučene dnevne doze (ADI) za aspartam koje se mogu konzumirati bez ikakvih opasnosti zao zdravlje. One iznose oko 2.8 grama dnevno za odrasle, odnosno oko 0.8 grama za djecu. Zanimljivo je da dijete može lako prekoračiti ADI dozu dnevnom konzumacijom 1.5 litre soka zaslađenog aspartamom (u sokovima je dozvoljena količina aspartama i do 600 miligrama na litru!).
Loše vijesti o aspartamu
Nedavno su objavljene dvije opsežne studije talijanskih znanstvenika, iz centra za istraživanje raka »Cesare Maltoni« u Bologni, o očiglednoj povezanosti konzumacije aspartama i pojave raka kod eksperimentalnih životinja (EHP, on-line 17. 11. 2005; Eur. J. Oncol. 2005, 10, 00). Rezultati tih studija uznemirili su mjerodavne institucije čiji su predstavnici najavili preispitivanje tih najnovijih rezultata i poduzimanje potrebnih mjera. Talijanski znanstvenici pokazali su da učestalost pojave limfoma i leukemije te raka mokraćovoda i perifernih živaca (schwannove stanice) ovisi o količini konzumiranog aspartama. Posebno zabrinjava što su maligne promjene uočene na tkivima i pri konzumaciji onih količina aspartama koje odgovaraju dnevnim preporučenim dozama za ljude. Rezultati te studije posebno su uvjerljivi stoga što je u eksperimentalnom postupku korišten vrlo velik broj životinja. Osim toga, za razliku od prethodnih studija, u tom istraživanju štakori nisu žrtvovani u određenoj fazi života već je pušteno da uginu prirodnom smrću kako bi se nekropsijom jasnije uočile sve maligne promjene na tkivima i organima.
Talijanski znanstvenici upozoravaju da patološke slike uzrokovane konzumacijom aspartama nalikuju oštećenjima tkiva koja uzrokuje karcinogeni formaldehid. Naime, poznato je da raspadom aspartama u organizmu nastaje metanol koji oksidacijom prelazi upravo u formaldehid. Stoga je pretvorba aspartama u karcinogeni formaldehid mogući mehanizam kojim se može objasniti toksičnost aspartama.
Sukob znanosti
Rezultati najnovije studije talijanskih znanstvenika u suprotnosti su s dosadašnjim pozitivnim stajalištem mjerodavnih institucija o sigurnosti aspartama. S druge strane, ti novi rezultati potvrđuju utemeljenost mnogobrojnih pritužaba potrošača na smetnje koje im izaziva konzumacija aspartama, ali potvrđuju i mnoge druge znanstvene rezultate koji upozoravaju na genotoksičnost aspartama i ostale moguće štetne učinke konzumacije aspartama (vidi npr. Drug & Chem. Toxic. 2004, 27, 257; Cell Biol. Toxicol. 2002, 18, 43). U svakom slučaju, kontroverze oko sigurnosti aspartama ponovo su postale aktualne. Stoga su nedavno FDA i Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) zatražile originalne podatke talijanskih znanstvenika kako bi se nanovo preispitala ispravnost dosadašnjeg službenog stava o neškodljivosti aspartama. Zanimljivo je da EFSA ne namjerava uvesti privremeni moratorij na konzumaciju aspartama u Europi, već smatra da potrošači i dalje mogu koristiti aspartam kao zaslađivač. To je u suprotnosti s prihvaćenim načelom opreznosti te agencije, prema kojem su preliminarne znanstvene indikacije o štetnom djelovanju nekog proizvoda dovoljne za uklanjanje tog proizvoda s tržišta ili, barem, za jasno službeno upozorenje potrošačima o nesigurnim i kontradiktornim znanstvenim podacima. Međutim, takva principijelna očitovanja i eventualne promjene važećih pravilnika mjerodavnih institucija najčešće su onemogućena kompromisima s industrijom. Stoga će potrošači i dalje konzumirati aspartam, i to s povjerenjem u njegovu sigurnost koje se temelji na starijim službenim stajalištima i na starijim znanstvenim studijama.
Ista priča očekuje se i za niz drugih, najčešće nepotrebnih prehrambenih proizvoda. Naime, ta studija o potencijalnoj karcinogenosti aspartama tek je dio opsežnih dugoročnih istraživanja koje talijanski institut u Bologni već 20-ak godina provodi s različitim proizvodima prehrambene industrije: na toj su listi su Coca-Cola, Pepsi-Cola, voda u PVC bocama, hrana ozračena gama-zrakama, aditiv sukraloza (E955)...
Kršćanska inicijativa »Pro scientia«
Glas Koncila, Broj 52 (1644), BOŽIĆ, 2005.
Američka Agencija za hranu i lijekove (FDA) odobrila je upotrebu aspartama 1981. godine, dok je slična odluka u Europi donesena 13 godina kasnije. Na temelju objavljenih studija iz 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća (danas već zastarjelih?) mjerodavne institucije odredile su preporučene dnevne doze (ADI) za aspartam koje se mogu konzumirati bez ikakvih opasnosti zao zdravlje. One iznose oko 2.8 grama dnevno za odrasle, odnosno oko 0.8 grama za djecu. Zanimljivo je da dijete može lako prekoračiti ADI dozu dnevnom konzumacijom 1.5 litre soka zaslađenog aspartamom (u sokovima je dozvoljena količina aspartama i do 600 miligrama na litru!).
Loše vijesti o aspartamu
Nedavno su objavljene dvije opsežne studije talijanskih znanstvenika, iz centra za istraživanje raka »Cesare Maltoni« u Bologni, o očiglednoj povezanosti konzumacije aspartama i pojave raka kod eksperimentalnih životinja (EHP, on-line 17. 11. 2005; Eur. J. Oncol. 2005, 10, 00). Rezultati tih studija uznemirili su mjerodavne institucije čiji su predstavnici najavili preispitivanje tih najnovijih rezultata i poduzimanje potrebnih mjera. Talijanski znanstvenici pokazali su da učestalost pojave limfoma i leukemije te raka mokraćovoda i perifernih živaca (schwannove stanice) ovisi o količini konzumiranog aspartama. Posebno zabrinjava što su maligne promjene uočene na tkivima i pri konzumaciji onih količina aspartama koje odgovaraju dnevnim preporučenim dozama za ljude. Rezultati te studije posebno su uvjerljivi stoga što je u eksperimentalnom postupku korišten vrlo velik broj životinja. Osim toga, za razliku od prethodnih studija, u tom istraživanju štakori nisu žrtvovani u određenoj fazi života već je pušteno da uginu prirodnom smrću kako bi se nekropsijom jasnije uočile sve maligne promjene na tkivima i organima.
Talijanski znanstvenici upozoravaju da patološke slike uzrokovane konzumacijom aspartama nalikuju oštećenjima tkiva koja uzrokuje karcinogeni formaldehid. Naime, poznato je da raspadom aspartama u organizmu nastaje metanol koji oksidacijom prelazi upravo u formaldehid. Stoga je pretvorba aspartama u karcinogeni formaldehid mogući mehanizam kojim se može objasniti toksičnost aspartama.
Sukob znanosti
Rezultati najnovije studije talijanskih znanstvenika u suprotnosti su s dosadašnjim pozitivnim stajalištem mjerodavnih institucija o sigurnosti aspartama. S druge strane, ti novi rezultati potvrđuju utemeljenost mnogobrojnih pritužaba potrošača na smetnje koje im izaziva konzumacija aspartama, ali potvrđuju i mnoge druge znanstvene rezultate koji upozoravaju na genotoksičnost aspartama i ostale moguće štetne učinke konzumacije aspartama (vidi npr. Drug & Chem. Toxic. 2004, 27, 257; Cell Biol. Toxicol. 2002, 18, 43). U svakom slučaju, kontroverze oko sigurnosti aspartama ponovo su postale aktualne. Stoga su nedavno FDA i Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) zatražile originalne podatke talijanskih znanstvenika kako bi se nanovo preispitala ispravnost dosadašnjeg službenog stava o neškodljivosti aspartama. Zanimljivo je da EFSA ne namjerava uvesti privremeni moratorij na konzumaciju aspartama u Europi, već smatra da potrošači i dalje mogu koristiti aspartam kao zaslađivač. To je u suprotnosti s prihvaćenim načelom opreznosti te agencije, prema kojem su preliminarne znanstvene indikacije o štetnom djelovanju nekog proizvoda dovoljne za uklanjanje tog proizvoda s tržišta ili, barem, za jasno službeno upozorenje potrošačima o nesigurnim i kontradiktornim znanstvenim podacima. Međutim, takva principijelna očitovanja i eventualne promjene važećih pravilnika mjerodavnih institucija najčešće su onemogućena kompromisima s industrijom. Stoga će potrošači i dalje konzumirati aspartam, i to s povjerenjem u njegovu sigurnost koje se temelji na starijim službenim stajalištima i na starijim znanstvenim studijama.
Ista priča očekuje se i za niz drugih, najčešće nepotrebnih prehrambenih proizvoda. Naime, ta studija o potencijalnoj karcinogenosti aspartama tek je dio opsežnih dugoročnih istraživanja koje talijanski institut u Bologni već 20-ak godina provodi s različitim proizvodima prehrambene industrije: na toj su listi su Coca-Cola, Pepsi-Cola, voda u PVC bocama, hrana ozračena gama-zrakama, aditiv sukraloza (E955)...
Kršćanska inicijativa »Pro scientia«
Glas Koncila, Broj 52 (1644), BOŽIĆ, 2005.
Uskoro zabrana aspartama?
Najnovijim rezultatima istraživanja o toksičnosti umjetnog zaslađivača
aspartama razgovarali smo s dr. Morandom Soffrittijem, direktorom Centra
za istraživanje raka »Cesare Maltoni«, i s Kathryn Knowles,
direktoricom za razvoj Instituta »B. Ramazzini« u Bologni. Na moguću
štetnost aspartama (Natreen, Nutrasweet) upozoravali smo u dva navrata u
okviru ove rubrike (GK 42/2004. i GK 52/2005), no ovaj put informacije
nam otkrivaju aktivni znanstvenici, predstavnici poznatih institucija
koje se već 35 godina intenzivno bave onkološkim istraživanja...
Odakle potječu sumnje da bi umjetni zaslađivač aspartam mogao biti karcinogen?
Aspartam koriste stotine milijuna ljudi širom svijeta. Koristi se u više od 6000 prehrambenih proizvoda uključujući gazirana pića, žvakaće gume, slatkiše, jogurte, ali i u farmaceutskim proizvodima poput mnogih sirupa i antibiotika za djecu. Prosječni unos aspartama iznosi oko 2-3 miligrama po kilogramu tjelesne težine, ali je taj broj znatno veći kod djece. Mjerodavne institucije dozvoljavaju vrijednosti prosječnog dnevnog unosa od 50 mg/kg u SAD, odnosno 40 mg/kg u Europi.
Prije pojave na tržištu 70-ih godina prošlog stoljeća proveli su proizvođači aspartama različite studije na laboratorijskim životinjama kako bi provjerili karcinogenost toga spoja. S obzirom na karcinogenost aspartama, rezultati tih provedenih studija smatrali su se negativnima. Međutim, određeni znanstveni krugovi posumnjali su u vjerodostojnost tih eksperimenata, posebno stoga što je bila otkrivena pojava malignih tumora mozga kod životinja koje su uzimale aspartam. S obzirom na ograničenja tih starih studija i s obzirom na sve veću i veću potrošnju aspartama, Europska fondacija »Ramazzini« (ERF) odlučila je krajem 90-ih godina prošlog stoljeća provesti adekvatne eksperimente temeljene na pravilima dobre laboratorijske prakse kako bi nanovo razmotrila moguće karcinogene učinke aspartama. Financiranje te studije osigurala je Europska fondacija za onkologiju i znanosti o okolišu »B. Ramazzini«.
Kakvi su rezultati i upozorenja koja proizlaze iz studije?
U studiji provedenoj u Centru za istraživanje raka »Cesare Maltoni« (CMCRC) u Bologni korišteno je 1800 štakora (900 mužjaka i 900 ženkâ) iz kolonije koja se već 30 godina uspješno koristi u centru. Kako bismo simulirali dnevnu konzumaciju kod ljudi, u hranu za štakoru dodane su različite količine aspartama (od 0 do 5000 miligrama na kilogram tjelesne težine). Promatranje štakora započelo je u dobi od 8 tjedana i nastavljeno je sve dok životinja nije uginula. Kompletna nekropsija i histopatološka procjena tkiva i organa provedena je na svakoj uginuloj životinja - više od 30 tisuća slika ispitano je mikroskopom.
Rezultati studije pokazuju prvi put da aspartam kao aditiv u prehrani uzrokuje statistički značajno povećanje učestalosti limfoma/leukemije, malignih tumora bubrega kod ženkâ i malignih tumora perifernih živaca kod mužjaka. To znači da je aspartam multipotentni karcinogen koji uzrokuje različite tipove raka na različitim mjestima, i to pri dozama koje odgovaraju službeno preporučenim vrijednostima za prehranu ljudi. Preliminarne rezultate objavili smo u europskom časopisu za onkologiju (Eur. J. Oncol. 2005, 10, 107), a konačne nedavno u časopisu Environmental Health Perspectives (EHP 2006, 114, 379).
Predlažete li, na temelju tih rezultata, izbjegavanje aspartama u hrani? Kakve su reakcije mjerodavnih institucija?
Prema zaključcima Međunarodne agencije za istraživanje raka (IARC) pri Svjetskog zdravstvenoj organizaciji, rezultati takvih dugoročnih eksperimenata na glodavcima smatraju se mjerodavnima za procjenu rizika karcinogenosti kod ljudi. Stoga naši rezultati upozoravaju na potrebu hitnog preispitivanja službenih vrijednosti i mjera kojima se regulira upotreba aspartama kao umjetnog zaslađivača kako bi se što bolje zaštitilo zdravlje ljudi, a posebno djece.
Sve podatke koji se tiču naše studije dostavili smo talijanskom Ministarstvu zdravlja, Europskoj agenciji za sigurnost hrane (EFSA), Centru za sigurnost hrane i primijenjenu prehranu pri Agenciji za hranu i lijekove (FDA) i kanadskom Uredu za kemijsku sigurnost. Očekujemo da će se u svibnju ove godine Komisija za prehrambene aditive Europske agencije za sigurnost hrane i službeno očitovati o našim rezultatima i da će objaviti novo mišljenje o sigurnosti aspartama u prehrani.
Glas Koncila, broj 17 (1661), 23.4.2006.
Odakle potječu sumnje da bi umjetni zaslađivač aspartam mogao biti karcinogen?
Aspartam koriste stotine milijuna ljudi širom svijeta. Koristi se u više od 6000 prehrambenih proizvoda uključujući gazirana pića, žvakaće gume, slatkiše, jogurte, ali i u farmaceutskim proizvodima poput mnogih sirupa i antibiotika za djecu. Prosječni unos aspartama iznosi oko 2-3 miligrama po kilogramu tjelesne težine, ali je taj broj znatno veći kod djece. Mjerodavne institucije dozvoljavaju vrijednosti prosječnog dnevnog unosa od 50 mg/kg u SAD, odnosno 40 mg/kg u Europi.
Prije pojave na tržištu 70-ih godina prošlog stoljeća proveli su proizvođači aspartama različite studije na laboratorijskim životinjama kako bi provjerili karcinogenost toga spoja. S obzirom na karcinogenost aspartama, rezultati tih provedenih studija smatrali su se negativnima. Međutim, određeni znanstveni krugovi posumnjali su u vjerodostojnost tih eksperimenata, posebno stoga što je bila otkrivena pojava malignih tumora mozga kod životinja koje su uzimale aspartam. S obzirom na ograničenja tih starih studija i s obzirom na sve veću i veću potrošnju aspartama, Europska fondacija »Ramazzini« (ERF) odlučila je krajem 90-ih godina prošlog stoljeća provesti adekvatne eksperimente temeljene na pravilima dobre laboratorijske prakse kako bi nanovo razmotrila moguće karcinogene učinke aspartama. Financiranje te studije osigurala je Europska fondacija za onkologiju i znanosti o okolišu »B. Ramazzini«.
Kakvi su rezultati i upozorenja koja proizlaze iz studije?
U studiji provedenoj u Centru za istraživanje raka »Cesare Maltoni« (CMCRC) u Bologni korišteno je 1800 štakora (900 mužjaka i 900 ženkâ) iz kolonije koja se već 30 godina uspješno koristi u centru. Kako bismo simulirali dnevnu konzumaciju kod ljudi, u hranu za štakoru dodane su različite količine aspartama (od 0 do 5000 miligrama na kilogram tjelesne težine). Promatranje štakora započelo je u dobi od 8 tjedana i nastavljeno je sve dok životinja nije uginula. Kompletna nekropsija i histopatološka procjena tkiva i organa provedena je na svakoj uginuloj životinja - više od 30 tisuća slika ispitano je mikroskopom.
Rezultati studije pokazuju prvi put da aspartam kao aditiv u prehrani uzrokuje statistički značajno povećanje učestalosti limfoma/leukemije, malignih tumora bubrega kod ženkâ i malignih tumora perifernih živaca kod mužjaka. To znači da je aspartam multipotentni karcinogen koji uzrokuje različite tipove raka na različitim mjestima, i to pri dozama koje odgovaraju službeno preporučenim vrijednostima za prehranu ljudi. Preliminarne rezultate objavili smo u europskom časopisu za onkologiju (Eur. J. Oncol. 2005, 10, 107), a konačne nedavno u časopisu Environmental Health Perspectives (EHP 2006, 114, 379).
Predlažete li, na temelju tih rezultata, izbjegavanje aspartama u hrani? Kakve su reakcije mjerodavnih institucija?
Prema zaključcima Međunarodne agencije za istraživanje raka (IARC) pri Svjetskog zdravstvenoj organizaciji, rezultati takvih dugoročnih eksperimenata na glodavcima smatraju se mjerodavnima za procjenu rizika karcinogenosti kod ljudi. Stoga naši rezultati upozoravaju na potrebu hitnog preispitivanja službenih vrijednosti i mjera kojima se regulira upotreba aspartama kao umjetnog zaslađivača kako bi se što bolje zaštitilo zdravlje ljudi, a posebno djece.
Sve podatke koji se tiču naše studije dostavili smo talijanskom Ministarstvu zdravlja, Europskoj agenciji za sigurnost hrane (EFSA), Centru za sigurnost hrane i primijenjenu prehranu pri Agenciji za hranu i lijekove (FDA) i kanadskom Uredu za kemijsku sigurnost. Očekujemo da će se u svibnju ove godine Komisija za prehrambene aditive Europske agencije za sigurnost hrane i službeno očitovati o našim rezultatima i da će objaviti novo mišljenje o sigurnosti aspartama u prehrani.
Glas Koncila, broj 17 (1661), 23.4.2006.
Psi kao medicinski rizik
Njemački znanstvenici, pod vodstvom profesora Rudolfa Wanka, sa
sveučilišnog Instituta za imunologiju u Münchenu, objavili su nedavno
studiju pod naslovom »Prenose li psi faktore rizika za razvoj raka dojki
kod ljudi?« (Med. Hypotheses 2006, 67,21). Oni smatraju da je za
povećanu učestalost pojave raka dojki kod žena odgovoran, uz ostalo, i
novi životni stil - pas kao kućni ljubimac.
Pas - prijenosnik virusa?
To sugeriraju rezultati epidemiološke studije koji pokazuju da je u skupini žena koje boluju od raka dojke brojčani udio vlasnica pasa (38%) čak dvostruko veći, nego u kontrolnoj skupini žena (samo 15%). Svoju hipotezu njemački znanstvenici temelje na poznatoj činjenici da se posebna vrsta mišjeg tumornog virusa (MMTV) lako prenosi i replicira u organizmu pasa. MMTV je onkogeni B retrovirus koji inducira razvoj raka dojke kod miševa, a njegova je sekvenca često otkrivena u slučajevima raka dojki kod ljudi. Stoga autori pretpostavljaju da psi mogu biti neželjeni vektor u prijenosu MMTV-a ili sličnih virusa s miša na čovjeka.
Iako se radi o znanstvenoj hipotezi, neozbiljno je ignorirati takve preliminarne rezultate, posebno kada te rezultate objavljuje ozbiljna institucija.
Pas - nepotreban rizik?
U drugoj, mnogo opsežnijoj studiji, američki znanstvenici pod vodstvom Roba McConella s kalifornijskog sveučilišta, otkrili su da alergeni i endotoksini koje prenose psi znatno pogoršavaju kliničku sliku astme, bronhitisa i drugih alergijskih reakcija kod djece. Rezultate su prošlog mjeseca objavili u vrlo cijenjenom znanstvenom časopisu Environmental Health Perspectives (on-line: 29.08.2006.). Uočeno je da djeca s astmom i drugim smetnjama dišnog sustava mnogo teže podnose zagađenje zraka (i druge vrste respiratornih i alergijskih »iritacija«) ukoliko su u redovnom kontaktu sa psima. Pas kao kućni »ljubimac« predstavlja dodatno opterećenje u ukupnoj biološkoj kontaminaciji zraka (posebno onog zraka unutar kuća i domova) te tako pridonosi pogoršanom zdravstvenom stanju djece sklone respiratornim i alergijskim reakcijama.
Tako su psi, osim što predstavljaju opasnost za prolaznike na ulici, postali opasnost i za vlasnike unutar njihove kuće. Iako rizik nije velik, statistički se može očekivati, prema podacima iz navedenih studija, porast alergijskih i tumornih oboljenja kod onih ljudi koji drže pse u svojim kućama i stanovima (baš kao što se statistički bilježi porast ugriza pasa na otvorenim, javnim prostorima). Prema rezultatima navedenih znanstvenika - pas kao kućni ljubimac životni je stil relativno malog, ali prilično nepotrebnog rizika.
Kršćanska inicijativa »Pro scientia«
Glas Koncila, broj 37 (1681), 10.9.2006.
Pas - prijenosnik virusa?
To sugeriraju rezultati epidemiološke studije koji pokazuju da je u skupini žena koje boluju od raka dojke brojčani udio vlasnica pasa (38%) čak dvostruko veći, nego u kontrolnoj skupini žena (samo 15%). Svoju hipotezu njemački znanstvenici temelje na poznatoj činjenici da se posebna vrsta mišjeg tumornog virusa (MMTV) lako prenosi i replicira u organizmu pasa. MMTV je onkogeni B retrovirus koji inducira razvoj raka dojke kod miševa, a njegova je sekvenca često otkrivena u slučajevima raka dojki kod ljudi. Stoga autori pretpostavljaju da psi mogu biti neželjeni vektor u prijenosu MMTV-a ili sličnih virusa s miša na čovjeka.
Iako se radi o znanstvenoj hipotezi, neozbiljno je ignorirati takve preliminarne rezultate, posebno kada te rezultate objavljuje ozbiljna institucija.
Pas - nepotreban rizik?
U drugoj, mnogo opsežnijoj studiji, američki znanstvenici pod vodstvom Roba McConella s kalifornijskog sveučilišta, otkrili su da alergeni i endotoksini koje prenose psi znatno pogoršavaju kliničku sliku astme, bronhitisa i drugih alergijskih reakcija kod djece. Rezultate su prošlog mjeseca objavili u vrlo cijenjenom znanstvenom časopisu Environmental Health Perspectives (on-line: 29.08.2006.). Uočeno je da djeca s astmom i drugim smetnjama dišnog sustava mnogo teže podnose zagađenje zraka (i druge vrste respiratornih i alergijskih »iritacija«) ukoliko su u redovnom kontaktu sa psima. Pas kao kućni »ljubimac« predstavlja dodatno opterećenje u ukupnoj biološkoj kontaminaciji zraka (posebno onog zraka unutar kuća i domova) te tako pridonosi pogoršanom zdravstvenom stanju djece sklone respiratornim i alergijskim reakcijama.
Tako su psi, osim što predstavljaju opasnost za prolaznike na ulici, postali opasnost i za vlasnike unutar njihove kuće. Iako rizik nije velik, statistički se može očekivati, prema podacima iz navedenih studija, porast alergijskih i tumornih oboljenja kod onih ljudi koji drže pse u svojim kućama i stanovima (baš kao što se statistički bilježi porast ugriza pasa na otvorenim, javnim prostorima). Prema rezultatima navedenih znanstvenika - pas kao kućni ljubimac životni je stil relativno malog, ali prilično nepotrebnog rizika.
Kršćanska inicijativa »Pro scientia«
Glas Koncila, broj 37 (1681), 10.9.2006.
Kozmetikom protiv zraka
Rezultati najnovije studije, objavljene ovog mjeseca, upozoravaju da
različita kemijska sredstva koja se redovito koriste u zatvorenim
prostorima (osvježivači prostora, dezodoransi, sredstva za uklanjanje
neugodnih mirisa, fumiganti, kozmetički proizvodi...) kronično zagađuju
zrak u prostorijama, a 1,4-diklorobenzen (1,4-DCB), važan sastojak tih
sredstava, uzrokuje oštećenja pluća.
Diklorobenzen u krvi
Američki znanstvenici Nacionalnog instituta za zdravlje, pod vodstvom Stephanie London, istražili su, na uzorku većem od tisuću ispitanika, utjecaj 11 različitih hlapljivih organskih spojeva na funkciju pluća (Env. Health Perspect. 2006, 114, 1210). Hlapljivi organski spojevi, koje su ispitivali, svakodnevno se oslobađaju u okoliš iz proizvoda poput sintetskih boja, pesticida, dima cigarete, kozmetičkih preparata... No, za razliku od spojeva poput benzena, toluena ili acetona, jedino se 1,4-diklorobenzen povezuje s otkrivenim oštećenjima pluća. Također je otkriveno da se 1,4-DCB nalazi u krvi kod više od 96 posto ispitanika. Narušena funkcija pluća uočena je, naravno, kod onih ljudi s povećanom koncentracijom 1,4-DCB u krvi.
Dizajn kroničnog trovanja
1,4-DCB je klorirani aromatski spoj i intenzivnog je mirisa. Nalazi se kao važan sastojak osvježivača prostora, toaletnih mirisa, kuglica protiv moljaca, »wc-freshera« koji se stavljaju u zahodsku školjku... Iako su izmjerene koncentracije 1,4-DCB-a u zraku (i u ljudskoj krvi) male, problem je u tome što su svi kozmetički proizvodi dizajnirani tako da se ta kemikalija polako i konstantno ispušta u okolinu. Stoga su ljudi kronično izloženi njegovom djelovanju, što je posebno štetno za djecu s astmom, te za ljude s kardiovaskularnim problemima.
Doktor John Balmes, profesor medicine na Berkeleyju, predlaže ljudima da oslobode životni prostor od takvih nepotrebnih kemikalija: »Ne vidim razlog da se uvode nove kemikalije u naš okoliš koji je već pretrpan drugim otrovima«. Njegova jednostavna izjava još jednom podsjeća na nasilan globalni proces »kemikalizacije« prirode. Znanstvenici i liječnici iz Centra za zdravlje djece i okoliš tvrde da je u proteklih 50 godina više od 80 tisuća različitih sintetičkih kemikalija završilo na globalnome tržištu i u okolišu. Za mnoge vrste kemikalija nikada nisu provedena ispitivanja štetnosti po ljudsko zdravlje. To vrijedi i za 1,4-diklorobenzen. Mnoge od tih kemikalija uopće nisu niti potrebne ljudima. To vrijedi i za 1,4-diklorobenzen.
Pretjerana upotreba kemikalija pretvorila je mnoge dnevne boravke u »kemijske čistionice«. Paradoksalno je da upotrebom kemijskih proizvoda namijenjenih za ugodniji miris u prostorijama i za dojam svježeg zraka, zapravo narušavamo zdravlje trovanjem pluća.
Glas Koncila, broj 35 (1679), 27.8.2006.
Diklorobenzen u krvi
Američki znanstvenici Nacionalnog instituta za zdravlje, pod vodstvom Stephanie London, istražili su, na uzorku većem od tisuću ispitanika, utjecaj 11 različitih hlapljivih organskih spojeva na funkciju pluća (Env. Health Perspect. 2006, 114, 1210). Hlapljivi organski spojevi, koje su ispitivali, svakodnevno se oslobađaju u okoliš iz proizvoda poput sintetskih boja, pesticida, dima cigarete, kozmetičkih preparata... No, za razliku od spojeva poput benzena, toluena ili acetona, jedino se 1,4-diklorobenzen povezuje s otkrivenim oštećenjima pluća. Također je otkriveno da se 1,4-DCB nalazi u krvi kod više od 96 posto ispitanika. Narušena funkcija pluća uočena je, naravno, kod onih ljudi s povećanom koncentracijom 1,4-DCB u krvi.
Dizajn kroničnog trovanja
1,4-DCB je klorirani aromatski spoj i intenzivnog je mirisa. Nalazi se kao važan sastojak osvježivača prostora, toaletnih mirisa, kuglica protiv moljaca, »wc-freshera« koji se stavljaju u zahodsku školjku... Iako su izmjerene koncentracije 1,4-DCB-a u zraku (i u ljudskoj krvi) male, problem je u tome što su svi kozmetički proizvodi dizajnirani tako da se ta kemikalija polako i konstantno ispušta u okolinu. Stoga su ljudi kronično izloženi njegovom djelovanju, što je posebno štetno za djecu s astmom, te za ljude s kardiovaskularnim problemima.
Doktor John Balmes, profesor medicine na Berkeleyju, predlaže ljudima da oslobode životni prostor od takvih nepotrebnih kemikalija: »Ne vidim razlog da se uvode nove kemikalije u naš okoliš koji je već pretrpan drugim otrovima«. Njegova jednostavna izjava još jednom podsjeća na nasilan globalni proces »kemikalizacije« prirode. Znanstvenici i liječnici iz Centra za zdravlje djece i okoliš tvrde da je u proteklih 50 godina više od 80 tisuća različitih sintetičkih kemikalija završilo na globalnome tržištu i u okolišu. Za mnoge vrste kemikalija nikada nisu provedena ispitivanja štetnosti po ljudsko zdravlje. To vrijedi i za 1,4-diklorobenzen. Mnoge od tih kemikalija uopće nisu niti potrebne ljudima. To vrijedi i za 1,4-diklorobenzen.
Pretjerana upotreba kemikalija pretvorila je mnoge dnevne boravke u »kemijske čistionice«. Paradoksalno je da upotrebom kemijskih proizvoda namijenjenih za ugodniji miris u prostorijama i za dojam svježeg zraka, zapravo narušavamo zdravlje trovanjem pluća.
Glas Koncila, broj 35 (1679), 27.8.2006.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)