Nedavno je objavljena studija američkih znanstvenica, pod vodstvom
Sheele Sathyanarayane sa Sveučilišta u Seeatleu, koje upozoravaju da su
kozmetički proizvodi za djecu važan izvor kontaminacije ftalatima
(Pediatrics 2008, 121, e 269). Studija je izazvala priličan medijski
interes, uključujući i hrvatski medijski prostor, vjerojatno stoga što
je objavljena u poznatom službenom časopisu Američke pedijatrijske
akademije »Pediatrics«, te stoga što taj znanstveni rad potpisuje i
ugledna nacionalna institucija Centar za kontrolu i sprečavanje bolesti
(CDC).
Tako su ftalati, »zloglasni« aditivi iz plastike, ponovo vraćeni u
središte interesa znanosti i javnosti. No, ovaj put njihova prisutnost i
toksikologija nije povezana s plastičnim proizvodima, već s kozmetikom
za malu djecu. Američke znanstvenice su otkrile da losioni, šamponi i
puderi namijenjeni za higijenu beba predstavljaju značajan izvor
kontaminacije tim toksičnim spojevima. To su dokazale mjerenjem
razgradnih spojeva ftalata, tzv. ftalatnih metabolita, u urinu djece
nakon dermalne aplikacije kozmetičkih sredstava. Istraživanje je
provedeno nad skupinom od 163 djece čije su majke, 24 sata prije
laboratorijskih mjerenja, »prijavljivale« primjenu komercijalnih
proizvoda za higijenu, a zatim bi »donirale« znanstvenicama pelene
natopljene urinom.
»Duboko pod kožom«
Ftalati su skupina kemijskih spojeva za koje je poznato da izazivaju
različite razvojne i reprodukcijske poremećaje (reprotoksični su) kod
djece. Uzrokuju hormonske poremećaje, alergije i oštećenja genetskog
materijala (DNA). Djeca su posebno osjetljiva prema djelovanju ftalata
iz kozmetičkih proizvoda, jer se njihov hormonski i reprodukcijski
sustav tek razvija, te stoga što je njihova relativna površina tijela,
na kojoj se primjenjuju kozmetička sredstva, znatno veća nego kod
odraslih ljudi. Znanstvenike je, u toksičnost ftalata, posebno uvjerila
studija objavljena 2005. godine u časopisu Environmental Health
Perspectives, u kojoj je Shanna Swan, sa Sveučilišta u Rochesteru,
dokazala da ftalati izazivaju genitalne promjene kod muških fetusa
(dvostruko smanjeni anogenitalni razmak). Ti su rezultati potvrdili
ranije uočene genitalne poremećaje na eksperimentalnim životinjama.
Rezultati tih studija upozoravaju, posebno trudnice, da redovita
primjena ftalatima »obogaćene« kozmetike predstavlja zdravstveni rizik u
razvoju fetusa. Ti su rezultati, također, postali znanstveno opravdanje
za projekt »Duboko pod kožom« (»Skin deep«) koji provodi Radna grupa za
okoliš (EWG), a u kojem se upozorava da je kozmetika postala poseban
oblik kemijskog nasilja nad higijenom (link).
Ftalati se, uz ostalo, koriste kao omekšivači za plastiku. Stoga su sve
dječje igračke od mekane plastike, zapravo, natopljene ftalatima. Budući
da se kemijski ne vežu za polimernu strukturu plastike, s vremenom
migriraju i ispiru se u okoliš. No, taj »okoliš« najčešće su bila dječja
usta. Upozorenja znanstvenika, medijske uzbune i pritisak javnosti
doveli su do službenog preispitivanja sigurnosti ftalata. Nakon afera s
ftalatima u dječjim igračkama, Europska unija je 2006. godine zabranila
uporabu nekih ftalata (npr. DEHP, DiNP, DBP, di-izodecil ftalat) u
proizvodnji plastičnih predmeta za djecu. No, dvadesetak drugih ftalata
nije zabranjeno. Neki od njih koriste se u proizvodnji kozmetičkih
proizvoda gdje služe kao fiksativi mirisa (omogućuju sporije oslobađanje
parfema) ili kao otapala. Kozmetika za djecu redovito sadrži ftalate i
to, najčešće, bez ikakve deklaracije. Uglavnom se skrivaju pod nazivima
»miris«, »fragrance« ili »parfem«, što su zakonski dozvoljeni načini
obilježavanja određenog kozmetičkog sadržaja.
Civilizacijski neprihvatljiv rizik
Bez obzira na industrijska uvjeravanja da se radi o neškodljivim
spojevima, ftalati predstavljaju civilizacijski neprihvatljiv rizik.
Njihova primjena u kozmetici, koja je mnogo starija od tih sintetskih
spojeva, nema znanstveno opravdanje. Iako postoje sigurnije i zdravije
alternative za ftalate, poput citratnih estera, kozmetička industrija ne
razmatra njihovu primjenu, jer je njihova cijena deset do sto puta
viša. Osim što to jasno govori o odnosu industrije prema potrošačima,
upućuje i na zaključak da je industrijskom lobiju jeftiniji pritisak na
politiku i zakonodavstvo, nego nova razvojna rješenja i inovacije
korisne ljudima i prirodi. Arnold Tukker, programski savjetnik za
održive inovacije Nizozemske znanstvene organizacije TNO tvrdi:
»Alternative za ftalate neće se naširoko provjeravati, niti
primjenjivati, sve dok se industriji ne nametne zabrana za ftalate.«
Čini se da je za kraj priče o ftalatima u kozmetici potreban još jedan
ciklus znanstvenih upozorenja, medijske pozornosti i pritiska
javnosti...
Glas Koncila, broj 7 (1756), 17.2.2008.
